Dan kada je Hrvatska vojska dobila Glavni stožer

Središnje zapovjedništvo nastalo je usred otvorenog rata

Dana 21. rujna 1991. uspostavljen je Glavni stožer Hrvatske vojske, središnje vojno zapovjedništvo Republike Hrvatske. Za prvog načelnika postavljen je general Anton Tus, dotadašnji visoki časnik Jugoslavenske narodne armije koji je u svibnju odbio sudjelovati u planovima vojnog vrha protiv Hrvatske, napustio JNA i u rujnu se stavio na raspolaganje hrvatskom vodstvu. Stožer je djelovao u Zagrebu, ali je morao zapovijedati postrojbama raspoređenima na bojištima od istočne Slavonije do Dalmacije.

Neposredni cilj bio je objediniti zapovijedanje nad postrojbama Zbora narodne garde, pričuvnim sastavima i drugim dijelovima obrambenog sustava koji su nastajali brže nego što se mogla izgraditi stabilna vojna hijerarhija. Hrvatska je istodobno branila Vukovar, zaustavljala napade na Šibenik i druga dalmatinska mjesta, blokirala vojarne JNA te pokušavala opremiti desetke tisuća ljudi. Bez stožera koji bi povezivao bojišta, logistiku, mobilizaciju i ratno planiranje, svaka bi regija ostala previše ovisna o vlastitim improvizacijama.

Osnivanje Glavnog stožera nije u jednome danu stvorilo potpuno uređenu vojsku. Ono je ipak označilo prijelaz iz početne, policijsko-gardijske faze obrane prema jedinstvenijem vojnom sustavu. Upravo zato 21. rujna ostaje važan institucionalni datum: hrvatske snage dobile su tijelo koje je trebalo pretvarati lokalne postrojbe, ratne zalihe i političke odluke u povezanu obrambenu strategiju.

Zbor narodne garde bio je jezgra nove vojske

Hrvatska početkom 1991. nije raspolagala klasičnom vojskom pod vlastitim zapovjedništvom. Teritorijalna obrana bila je razoružana, a JNA je ostala savezna oružana sila s velikim garnizonima, skladištima i teškim naoružanjem na hrvatskom teritoriju. Ministarstvo unutarnjih poslova zato je imalo ključnu obrambenu ulogu, dok je Zbor narodne garde ustrojen kao profesionalna, uniformirana i vojno organizirana snaga u okviru policijskog sustava.

Prve gardijske brigade javnosti su predstavljene na smotri u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici 28. svibnja 1991. Tijekom ljeta nastajala su regionalna zapovjedništva za istočnu Slavoniju, banovinsko-kordunsko područje, Liku, sjevernu i srednju Dalmaciju, južnu Dalmaciju te zagrebačko područje. Takva je mreža omogućila brzu obranu, ali je istodobno otvarala pitanje tko donosi zajedničke odluke, raspoređuje oskudno oružje i određuje prioritete među udaljenim bojištima.

Glavni stožer izrastao je iz dotadašnjeg Zapovjedništva ZNG-a. Nije riječ o prekidu između dvije nepovezane organizacije, nego o preoblikovanju ratnog zapovjednog sustava. ZNG je još neko vrijeme ostao profesionalni dio Hrvatske vojske, dok su pričuvne postrojbe ZNG-a i nekadašnje Teritorijalne obrane ulazile u pričuvni sastav. Postrojbe ZNG-a formalno su preimenovane u Hrvatsku vojsku 3. studenoga 1991.

Zakon je dao okvir, rat je nametnuo brzinu

Pravni temelj nalazio se u Zakonu o obrani koji je Sabor donio na sjednicama 26. i 28. lipnja 1991., a koji je objavljen u Narodnim novinama 20. rujna. Članak 23. izričito je predvidio da se u sastavu Ministarstva obrane osniva Glavni stožer. Dan nakon objave zakona novo je tijelo uspostavljeno, što pokazuje koliko je hitno bilo pretvoriti zakonsku odredbu u djelatno zapovjedništvo.

Ta kronologija ispravlja često pojednostavljenu tvrdnju da je Zakon o obrani tek u rujnu donesen. Parlamentarna odluka potječe iz lipnja, ali je objava u službenom glasilu i operativno ustrojavanje Glavnog stožera došlo u rujnu, kada je rat već zahvatio velik dio zemlje. Razlika nije samo formalna: ona pokazuje raskorak između izgradnje institucija nove države i brzine kojom se sigurnosna situacija pogoršavala.

Glavni stožer bio je smješten unutar Ministarstva obrane, dok je predsjednik Republike kao vrhovni zapovjednik zadržao ustavne ovlasti nad oružanim snagama. Stožer je morao pretvoriti političke ciljeve u vojne zapovijedi, koordinirati operativne zone, pratiti stanje postrojbi i stvarati sustav koji će moći djelovati i nakon početne obrambene krize.

U rujnu 1991. branila su se ključna područja države

Vrijeme osnivanja bilo je iznimno teško. Vukovar je već tjednima bio izložen napadima JNA i srpskih snaga, a borbe su se širile istočnom Slavonijom. U Dalmaciji je sredinom rujna vođena Bitka za Šibenik, tijekom koje je trebalo obraniti grad, mostove i prilaze obali. Na Banovini, Kordunu, u zapadnoj Slavoniji i Lici postrojbe su branile naselja, prometnice i institucije pod pritiskom snaga koje su imale teže naoružanje i uređeniju početnu logistiku.

Istodobno je trajala blokada vojarni JNA. Predaja pojedinih garnizona i skladišta Hrvatskoj je donosila oružje koje nije mogla nabaviti na otvorenom tržištu, osobito nakon međunarodnog embarga na uvoz naoružanja. Varaždinski korpus predao se 22. rujna, dan nakon osnivanja Glavnog stožera, pa je veliko preuzimanje tehnike i streljiva odmah otvorilo složena pitanja raspodjele, osposobljavanja posada, popravaka i slanja opreme na najugroženija bojišta.

Stožer stoga nije nastajao u mirnom uredu s unaprijed propisanim procedurama. Morao je raditi dok su komunikacije bile nesigurne, podatci nepotpuni, a postrojbe različito opremljene i obučene. Njegov prvi posao bio je uvesti mjeru reda u sustav koji je morao rasti usred svakodnevnih borbi.

Anton Tus donio je iskustvo vođenja velikih sustava

Anton Tus rođen je 1931. u Bribiru kraj Crikvenice. U JNA je izgradio karijeru vojnog pilota i zapovjednika te došao na čelo Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. S te je dužnosti razriješen u svibnju 1991. nakon protivljenja planovima kojima je vojni vrh pokušavao riješiti jugoslavensku krizu uporabom sile. Njegovo znanje stožernog rada, zrakoplovstva i zapovijedanja velikim sustavom bilo je dragocjeno državi čija se vojska tek oblikovala.

Kao prvi načelnik morao je okupiti časnike različitih iskustava: bivše pripadnike JNA, zapovjednike ZNG-a, policijske kadrove i ljude koji su vojna znanja stjecali izravno na bojištu. Njihov zadatak nije bio samo izdavati zapovijedi nego uspostaviti evidencije, veze, obavještajno praćenje, logistiku, popunu i obuku. Usto su morali izgraditi povjerenje između Zagreba i regionalnih zapovjedništava koja su u prvim mjesecima često djelovala s velikom samostalnošću.

Tus je ostao načelnik do studenoga 1992. Nakon toga bio je glavni vojni savjetnik predsjednika Republike, a poslije i hrvatski predstavnik pri NATO-u. Njegov mandat obuhvatio je najteže razdoblje obrane, od jeseni 1991. do konsolidacije bojišnica i međunarodnog priznanja Hrvatske.

Operativne zone povezale su lokalna bojišta sa Zagrebom

Jedan od ključnih organizacijskih koraka bilo je oblikovanje operativnih zona. One su povezivale brigade i druga zapovjedništva na širim područjima te Glavnom stožeru omogućavale da ne upravlja svakom postrojbom izravno. Istočna Slavonija, zapadna Slavonija, središnja Hrvatska, Lika, Dalmacija i druga područja imala su različite potrebe, ali su morala djelovati prema zajedničkim ciljevima obrane teritorija i stanovništva.

Takav sustav nije odmah radio bez teškoća. Nedostajalo je profesionalnih časnika, pouzdanih veza, vozila, goriva, sanitetske opreme i standardiziranog naoružanja. Pojedine postrojbe nastajale su iz lokalnih jedinica, dragovoljaca i mobiliziranog sastava, pa su se razlikovale po iskustvu i disciplini. Stožer je morao istodobno voditi rat i graditi pravilnike, škole, logističke lance i zapovjednu kulturu.

Krajem 1991. hrvatske su snage počele izvoditi i složenije operacije na zapadnoslavonskom bojištu. Otkos-10, Orkan-91 i Papuk-91 pokazali su da se sustav postupno pomiče od lokalne obrane prema koordiniranim operacijama više postrojbi. Rezultati nisu bili jednaki na svim bojištima, a cijena rata ostala je velika, ali je sposobnost zajedničkog planiranja rasla.

Prvi uspjeh bio je održati obranu i stvoriti vojsku

U jesen 1991. nije postojao jedan presudan trenutak nakon kojeg je obrana postala uređena. Napredak je nastajao zbrajanjem mnogih odluka: preuzimanjem oružja iz vojarni, mobilizacijom, ustrojem novih brigada, slanjem pojačanja na ugrožena područja i učenjem iz pogrešaka. Glavni stožer bio je mjesto na kojem su se ti procesi trebali spojiti u strategiju.

Do Sarajevskog primirja početkom siječnja 1992. Hrvatska je obranila državnu jezgru, ali je velik dio teritorija ostao okupiran, a brojni gradovi i sela teško stradali. Međunarodno priznanje u siječnju nije uklonilo vojnu prijetnju. Stožer je zato nastavio razvijati vojsku koja će tijekom sljedećih godina provoditi obrambene i oslobodilačke operacije te postupno preuzimati standarde mirnodopskog sustava.

Povijesni značaj 21. rujna upravo je u toj institucionalnoj trajnosti. Postrojbe, nazivi i zapovjednici mijenjali su se, ali je Glavni stožer ostao središnje stručno i zapovjedno tijelo Oružanih snaga. Njegovo osnivanje povezalo je ratnu nuždu 1991. s dugoročnom izgradnjom obrambenog sustava države.

Od ratnog stožera do suvremenih Oružanih snaga

Nakon Domovinskog rata slijedili su smanjenje ratnog sastava, profesionalizacija, promjene grana i zapovjedništava te prilagodba demokratskom civilnom nadzoru. Hrvatska je 2009. postala članica NATO-a, a Oružane snage uključile su se u međunarodne misije, pomoć civilnim institucijama i odgovor na prirodne katastrofe. Današnji Glavni stožer djeluje kao združeno tijelo zaduženo za pripremu, uporabu i zapovijedanje Oružanim snagama u okviru zakona i odluka državnog vodstva.

Te se današnje zadaće znatno razlikuju od rujna 1991., ali je temeljna potreba ista: država mora imati profesionalno tijelo koje povezuje političke odluke, vojnu stručnost i stvarne sposobnosti postrojbi. Zato se obljetnica ne svodi na ceremoniju ili ime jednoga zapovjednika. Ona podsjeća na trenutak kada je Hrvatska, pod izravnim ratnim pritiskom, počela pretvarati raspršene snage u vojsku s jedinstvenim središtem zapovijedanja.