Od 1. listopada kupci će uz aktualnu cijenu proizvoda i usluga sve češće viđati još jedan iznos – takozvanu sidrenu cijenu. Vlada je odlučila postojeći sustav proširiti na sve proizvode i usluge kako bi građani jednostavnije mogli vidjeti koliko se neka cijena promijenila.
Hrvatska poljoprivredna komora (HPK) podržava takav način informiranja potrošača, ali upozorava na njegov veliki nedostatak: sidrena cijena može pokazati koliko je nešto poskupjelo, ali ne može pokazati zašto je poskupjelo niti tko je u lancu povećao svoju cijenu.
Drugim riječima, ako je kilogram nekog prehrambenog proizvoda prije koštao dva, a sada tri eura, potrošač vidi da plaća euro više. Iz same cijene na polici, međutim, ne može saznati je li od tog dodatnog eura više dobio poljoprivrednik, prerađivač, distributer ili trgovac.
Upravo to HPK sada traži od države – praćenje cijene hrane kroz čitav put od poljoprivrednika do police.
Što je uopće sidrena cijena?
Princip je prilično jednostavan.
Država određuje referentni datum, a trgovac uz današnju cijenu mora prikazivati i cijenu koju je isti proizvod imao na taj datum.
Za hranu, piće, kozmetiku, sredstva za čišćenje, toaletne potrepštine i proizvode za kućanstvo taj sustav već postoji. Kod njih se kao sidrena cijena i dalje koristi cijena koja je vrijedila 2. svibnja 2025.
Ako je, primjerice, određeni proizvod tada koštao 2,20 eura, a danas košta 2,80 eura, na polici će kupac moći vidjeti oba iznosa.
Vlada sada sustav dramatično proširuje.
Od 1. listopada 2026. obveza se odnosi na sve proizvode u maloprodaji, ali i na usluge. Za ono što dosad nije bilo obuhvaćeno sustavom referentna će biti cijena koja je vrijedila 10. rujna 2026.
To znači da će se princip primjenjivati i na cijene različitih usluga. Ako je određena usluga 10. rujna koštala 20 eura, a poslije poskupi na 25, potrošač će uz novu cijenu moći vidjeti i starih 20 eura.
Sidrena cijena mora biti jasno prikazana uz aktualnu cijenu, a obveza se odnosi i na oglašavanje na letcima, plakatima, digitalnim oglasima i internetskim stranicama.
Cilj je kupcu odmah pokazati koliko je cijena "otplovila" od referentnog datuma.
Ali sidrena cijena nije zamrznuta cijena
Ovdje je važna razlika.
Sidrena cijena ne znači da trgovac proizvod mora prodavati po toj cijeni.
Ako nešto na referentni datum košta 10 eura, to ne znači da nakon 1. listopada ne smije koštati 12, 15 ili 20 eura. Sidrena cijena služi kao usporedna vrijednost koju trgovac mora pokazati kupcu.
Vladina je ideja da takva transparentnost stvori pritisak na trgovce i pružatelje usluga. Kupac bi trebao lakše primijetiti tko je značajno povećao cijene i svoj novac potrošiti kod konkurencije.
Ministarstvo gospodarstva upravo tako obrazlaže mjeru: potrošači bi trebali moći vidjeti tko je mijenjao cijene te svojim izborom utjecati na ponašanje tržišta.
Što onda smeta poljoprivrednicima?
HPK zapravo ne traži ukidanje sidrenih cijena. Naprotiv, smatra da su korisne za potrošače.
Problem vidi u tome što prikazuju samo početak i kraj priče.
Kod hrane između poljoprivrednika i potrošača može postojati čitav lanac:
poljoprivrednik → otkupljivač → prerađivač → distributer → trgovac → kupac
Svaki od tih sudionika ima svoje troškove i svoju zaradu.
Zamislimo pojednostavljeni primjer proizvoda koji je prošle godine na polici koštao 2 eura, a danas košta 3 eura.
Kupac zahvaljujući sidrenoj cijeni vidi:
stara cijena: 2 € današnja cijena: 3 € poskupljenje: 1 €
Ali ne vidi što se dogodilo unutar tog dodatnog eura.
Je li poljoprivrednik svoju sirovinu poskupio za 10 centi jer su mu porasli troškovi gnojiva i goriva?
Je li prerađivač dodao još 20 centi zbog skuplje energije i rada?
Je li distribucija dodala pet centi?
Ili je najveći dio povećanja nastao tek u trgovini?
Sidrena cijena na to ne daje odgovor.
HPK traži praćenje cijene "od polja do police"
Predsjednik HPK-a Željko Mihelić zato traži da se za ključne prehrambene proizvode prati cijeli lanac.
Ideja bi bila pratiti koliko za proizvod dobiva poljoprivrednik, po kojoj ga cijeni preuzima otkupljivač, koliko vrijedi nakon prerade i distribucije te po kojoj ga cijeni na kraju prodaje trgovac.
Tek tada bi se moglo vidjeti gdje je u lancu nastalo najveće povećanje.
HPK pritom želi zaštititi i poljoprivrednike od automatskog povezivanja rasta cijena hrane s rastom njihovih prihoda.
"Cijena hrane ne počinje u trgovini", poručuje Mihelić.
Poljoprivrednici danas, upozorava HPK, također plaćaju više cijene goriva, gnojiva, sjemena, zaštitnih sredstava, energije, rada, stočne hrane i mehanizacije.
Zato činjenica da je kilogram nekog proizvoda u trgovini značajno skuplji nego prije godinu dana sama po sebi ne govori koliko je od tog povećanja završilo kod proizvođača.
Primjer mlijeka najbolje pokazuje problem
Zamislimo litru mlijeka koja je u trgovini koštala 1 euro, a sada košta 1,30 eura.
Sidrena cijena kupcu će vrlo jasno pokazati:
1,00 € → 1,30 €
Ali iza tih 30 centi može stajati potpuno različita priča.
Moguće je da je farmer za litru mlijeka prije dobivao 45 centi, a sada 46 centi. U tom slučaju gotovo cijelo poskupljenje nastalo je nakon što je mlijeko napustilo farmu.
Ali moguće je i da farmer sada dobiva 55 centi jer su mu snažno porasli troškovi stočne hrane, energije i rada.
Bez podataka iz pojedinih dijelova lanca kupac to jednostavno ne može znati.
Upravo je to srž zahtjeva HPK-a.
Sidrene cijene ne zaustavljaju poskupljenja
Postoji još jedno ograničenje mjere.
Sama obveza prikazivanja stare cijene ne sprječava poduzetnika da poveća novu cijenu.
To nije klasično zamrzavanje cijena niti određivanje maksimalne dopuštene cijene. Država prvenstveno uvodi obvezu transparentnosti.
Vlada očekuje da će tržišni pritisak odraditi dio posla: ako kupci jasno vide da je jedan trgovac proizvod značajno poskupio, mogu otići konkurentu.
No zasad nije objavljena analiza koja bi mogla precizno pokazati koliko su upravo sidrene cijene utjecale na konačne cijene proizvoda. Ne može se, primjerice, utvrditi da bi neki proizvod bez ove mjere koštao 10 posto više.
Zašto je zahtjev HPK-a važan?
Ako bi država doista mogla pratiti cijenu od proizvođača do police, rasprava o poskupljenjima hrane postala bi mnogo konkretnija.
Umjesto općenitih optužbi da su "trgovci pohlepni", da "poljoprivrednici dižu cijene" ili da je za sve kriva inflacija, moglo bi se vidjeti gdje se cijena stvarno povećala.
Ako proizvođačka cijena pšenice padne, a cijena kruha nastavi rasti, moglo bi se analizirati što se dogodilo u preradi, transportu i trgovini.
Ako istodobno snažno porastu cijene energije, rada i sirovina, vidjelo bi se koliko se tog troška prenijelo kroz lanac.
To ne bi automatski značilo da je svako povećanje marže neopravdano – različiti dijelovi lanca imaju vlastite troškove – ali bi javnosti omogućilo da vidi gdje je dodatni novac završio.
Od 1. listopada velika promjena i za trgovce i obrtnike
Nova Vladina odluka zato ima dva različita cilja.
Prvi je već donesen: građanima pokazati koliko se današnja cijena razlikuje od cijene na određeni datum.
Drugi, koji sada traži HPK, znatno je ambiciozniji: pokazati kako je konačna cijena nastala.
Od 1. listopada trgovci i pružatelji usluga morat će isticati dodatne cijene prema novim pravilima, a Vlada uvodi i obveze povezane s objavom digitalnih cjenika.
Potrošač će tako mnogo lakše moći odgovoriti na pitanje:
"Koliko je ovo poskupjelo?"
No upozorenje poljoprivrednika svodi se na drugo pitanje, na koje sidrena cijena još ne daje odgovor:
"Zašto je poskupjelo – i tko je od tog poskupljenja dobio koliko?"
To je zapravo cijela poanta današnje reakcije Hrvatske poljoprivredne komore.
