U 17 hrvatskih gradova danas se održavaju prosvjedne akcije potaknute ubojstvom 35-godišnje žene u Slatini i postupanjem institucija koje su za nasilje znale prije nego što je žena ubijena. Prosvjedi se održavaju dan uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.
Slučaj iz Slatine ponovno je otvorio pitanje koje se pojavljuje nakon gotovo svakog femicida: što država može napraviti kada zna da je žena izložena nasilniku i koliko zaštita žrtve smije ovisiti o njezinoj sposobnosti da se sama zaštiti?
Posebno je važno uzeti u obzir fizičku neravnopravnost koja u velikom broju slučajeva postoji između muškarca i žene. Kada nasilni muškarac odluči fizički napasti partnericu ili bivšu partnericu, od države se ne može očekivati samo da joj omogući prijavu nasilja. Sustav mora procijeniti opasnost i, kada je ona visoka, poduzeti mjere kojima se napadaču stvarno onemogućava pristup žrtvi.
Prošle godine ubijen 21 muškarac i 18 žena
Službeni podaci MUP-a daju važan kontekst.
Tijekom 2025. godine u Hrvatskoj je zabilježeno ukupno 39 žrtava ubojstava. Ubijeno je:
21 muškarac i 18 žena.
Dakle, kada se promatraju sva ubojstva, muškarci su prošle godine bili nešto brojnije žrtve.
Ali potpuno drugačija slika pojavljuje se kada se pogleda tko je ubio žrtvu.
Prema podacima MUP-a, svih 18 ubijenih žena u 2025. ubila je njima bliska osoba. Čak 12 od 18 ubijenih žena ubio je intimni partner, odnosno dvije trećine svih žena koje su te godine bile žrtve ubojstva.
Istodobno su dvije muške žrtve ubile njihove intimne partnerice.
To pokazuje zašto se problem ubojstava žena u partnerskim odnosima promatra zasebno od ukupne statistike ubojstava. Muškarci također postaju žrtve ubojstava, i ukupno ih je 2025. ubijeno više, ali kod žena je rizik izrazito koncentriran unutar obitelji i intimnih odnosa.
Podaci MUP-a pokazuju i koliko se situacija pogoršala u odnosu na godinu ranije. U 2024. bilo je također 18 ubijenih žena, ali ih je pet ubio intimni partner. U 2025. taj je broj porastao na 12.
Slučaj u Slatini pokazuje gdje sustav može zakazati
Ubojstvo u Slatini posebno je teško upravo zato što institucijama nasilje nije bilo nepoznato.
Žena je supruga 21. srpnja prijavila policiji zbog prijetnje, obiteljskog nasilja i povrede prava djeteta. Muškarac je uhićen, udaljen iz zajedničkog doma te su mu određene mjere zabrane približavanja, uhođenja i uznemiravanja. Dio mjera kasnije je ukinut na zahtjev žrtve, dok je druga zabrana približavanja ostala na snazi.
Na dan ubojstva žena je u 21:10 ponovno pozvala policiju zbog obiteljskog nasilja. Patrola je stigla desetak minuta poslije, ali muškarca nije pronašla. Policajci su nakon obilaska okolice otišli, a približno dvadeset minuta kasnije policija je dobila dojavu da je žena ubijena.
Naknadni izvanredni nadzor policije utvrdio je da nisu poduzete sve potrebne radnje s obzirom na poznate rizike. Utvrđeni su problemi u organiziranju potrage, angažiranju dodatnih policijskih snaga i komunikaciji. Protiv petero policijskih službenika i rukovoditelja pokrenut je postupak zbog teže povrede radne discipline.
Nadzor DORH-a utvrdio je još jednu važnu okolnost: prema zaključku DORH-a postojala je osnova da se predloži istražni zatvor, ali to nije učinjeno. Određene su mjere opreza. DORH je također zaključio da se kasniji kontakt žrtve i osumnjičenika mogao tretirati kao kršenje mjera te je postojala mogućnost da se od suda zatraži zamjena mjera istražnim zatvorom.
Zašto povlačenje prijave ili zahtjeva za zaštitom ne mora značiti da je opasnost nestala
Ovo je jedno od najvažnijih pitanja u cijelom slučaju.
Žrtva nasilja može ostati emocionalno ili ekonomski vezana uz počinitelja, može se bojati posljedica, može biti izložena pritisku ili se nadati da se nasilje više neće ponoviti. Zato procjena opasnosti ne može počivati samo na pitanju želi li žena u određenom trenutku nastaviti postupak protiv partnera.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić upravo je nakon slučaja u Slatini upozorila da žrtva u takvim okolnostima može biti ranjiva, u strahu ili ekonomski ovisna te naglasila odgovornost države da preuzme progon počinitelja i zaštitu žrtve.
To znači da bi procjena rizika trebala biti neovisna o tome je li žrtva promijenila mišljenje o prijavi ili zaštitnim mjerama.
Što sustav konkretno može napraviti?
Hrvatska već ima niz mehanizama: zabranu približavanja, zabranu kontakta, zabranu uhođenja i uznemiravanja, udaljenje nasilnika iz zajedničkog doma, psihosocijalni tretman, liječenje od ovisnosti te, kada postoje zakonski uvjeti, istražni zatvor. Policija može izreći i određene privremene mjere neposredno nakon intervencije.
Problem stoga nije samo u tome postoje li mjere na papiru, nego kada se aktiviraju, kako se procjenjuje rizik i koliko se učinkovito nadzire njihovo provođenje.
Prva velika promjena trebala bi biti standardizirana i kontinuirana procjena rizika. Prijetnja ubojstvom, ranije nasilje, uhođenje, posesivnost, pokušaj prekida veze, kršenje zabrane približavanja i drugi poznati rizični čimbenici ne bi se smjeli promatrati izolirano.
Pravobraniteljica je u jednom ranijem slučaju femicida utvrdila upravo problem pogrešne procjene rizika. Među čimbenicima koje policija nije pravodobno dovoljno vrednovala navela je alkoholizam, posesivnost, ljubomoru, prisilnu kontrolu te odluku žene da napusti nasilnog muškarca. Upozorila je i na problem kada se poštivanje mjere zabrane približavanja provjerava prvenstveno kontaktiranjem same žrtve, umjesto aktivnim nadzorom počinitelja.
Druga važna mjera zato je aktivniji nadzor nasilnika, umjesto prebacivanja tereta sigurnosti na žrtvu. Ako je nekome zabranjeno približavanje, sustav mora što je više moguće nadzirati ponašanje osobe kojoj je zabrana izrečena, a ne očekivati da žena prvo otkrije kršenje zabrane i zatim ponovno zove policiju.
Treće, kod procijenjenog visokog rizika potrebno je ozbiljno razmatrati istražni zatvor umjesto oslanjanja samo na mjere opreza, naravno uz individualnu sudsku procjenu i zakonske uvjete. Upravo je DORH nakon nadzora slučaja u Slatini zaključio da je postojala osnova za predlaganje istražnog zatvora.
Četvrto, potrebno je osigurati da se procjena rizika stalno ažurira. Prekid veze, nova prijetnja, pokušaj kontakta, kršenje zabrane ili eskalacija ponašanja mogu bitno promijeniti situaciju. Vijeće Europe kroz GREVIO posebno naglašava važnost procjene i upravljanja rizikom te upozorava da razdoblje nakon razdvajanja od nasilnog partnera može biti posebno rizično.
Peto, policija, državno odvjetništvo, sudovi i socijalne službe moraju imati brz zajednički protok informacija. Hrvatski Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji već predviđa procjenu rizika, sigurnost žrtve, žurno policijsko postupanje i koordinaciju nadležnih tijela.
Žena ne može biti posljednja linija vlastite obrane
Kod nasilja u obitelji postoji posebno važna razlika između formalne i stvarne zaštite.
Na papiru može postojati zabrana približavanja. U stvarnosti nasilnik tu zabranu može prekršiti u nekoliko minuta.
A kada fizički snažniji napadač dođe do žrtve, mogućnost da se ona sama obrani može biti vrlo mala. Zbog toga ključ zaštite nije očekivati od potencijalne žrtve da se fizički obrani, nego spriječiti da visokorizični nasilnik uopće dobije priliku ponovno doći do nje.
Upravo zato učinkovit sustav mora djelovati prije napada: prepoznati eskalaciju, procijeniti rizik, pratiti provođenje zabrana, brzo reagirati na njihovo kršenje i, kada su ispunjeni zakonski uvjeti i postoji ozbiljna opasnost, fizički odvojiti potencijalnog počinitelja od žrtve.
Slučaj iz Slatine posebno je težak jer se pitanje više ne može svesti na to je li sustav znao za nasilje.
Znao je.
Pitanje je što je nakon tog saznanja učinio — i je li mogao učiniti više da nasilnik više ne dobije priliku doći do žene koja ga je već prijavila.
