Dok europska kućanstva pokušavaju pratiti rast cijena energije, stanovanja i svakodnevnih usluga, u Bruxellesu se priprema rasprava o tome kako osigurati još više novca za zajednički europski proračun.
Ministri država članica trebali bi u utorak raspravljati o proračunu Europske unije za razdoblje od 2028. do 2034. godine. Europska komisija predložila je financijski okvir vrijedan gotovo dva bilijuna eura, odnosno prosječno 1,26 posto bruto nacionalnog dohotka Unije.
Kako bi takav proračun napunila bez otvorenog povećavanja nacionalnih uplata, Komisija predlaže pet novih „vlastitih izvora prihoda”. U prijevodu razumljivom ljudima koji vlastite prihode moraju zaraditi: Bruxelles želi stabilnije i izravnije tokove novca koji neće ovisiti samo o godišnjim uplatama država članica.
Pet novih slavina za europski proračun
Prvi izvor bili bi prihodi iz europskog sustava trgovanja emisijama, odnosno ETS-a, od kojih Komisija očekuje prosječno 9,6 milijardi eura godišnje.
Drugi bi bio prihod od mehanizma ugljične prilagodbe na granicama, poznatog kao CBAM, koji bi europskom proračunu trebao donositi još približno 1,4 milijarde eura godišnje.
Treći je posebno inventivan: članice bi plaćale doprinos na temelju količine neprikupljenog elektroničkog otpada. Komisija od toga očekuje oko 15 milijardi eura godišnje.
Slijedi prihod povezan s trošarinama na duhan, procijenjen na 11,2 milijarde eura godišnje, te novi korporativni doprinos za poduzeća s godišnjim neto prometom od najmanje 100 milijuna eura. Taj bi doprinos, prema procjeni Komisije, donosio oko 6,8 milijardi eura godišnje.
Zajedno je riječ o približno 44 milijarde eura novih godišnjih prihoda. Komisija ih opisuje kao „uravnotežen paket” koji bi trebao ograničiti pritisak na nacionalne proračune. Na papiru će, dakle, nacionalne blagajne biti pošteđene. Ostaje samo sitno pitanje tko puni te blagajne, kupuje energiju i duhan, plaća skuplju robu te snosi troškove poslovanja europskih poduzeća.
Trošak na kraju ipak pronađe građanina
Formalno se svi predloženi prihodi ne mogu nazvati izravnim porezima na građane. Dio će plaćati države, dio uvoznici, a dio velika poduzeća. Međutim, politička etiketa ne određuje tko će na kraju podnijeti ekonomski trošak.
Viši troškovi emisija i uvoza mogu se preliti u cijene energije, materijala i gotovih proizvoda. Korporativni doprinos može završiti u višim cijenama ili manjim ulaganjima, dok je veza između većih duhanskih trošarina i potrošačkog računa još izravnija.
To ne znači da će se svaki euro novog prihoda automatski pretvoriti u euro većeg troška za potrošača. Znači, međutim, da obećanje o novcu koji neće opteretiti građane treba promatrati s oprezom. Porezni sustavi imaju neugodnu naviku da trošak, nakon nekoliko administrativnih presjedanja, ipak dovedu do krajnjeg kupca.
Inflacija ponovno ubrzava
Vrijeme odabrano za raspravu posebno je osjetljivo. Prema posljednjim podacima Eurostata, godišnja inflacija u eurozoni u kolovozu je porasla s 2,9 na 3,2 posto. Na razini cijele Europske unije također je iznosila 3,2 posto, u usporedbi s 2,4 posto godinu ranije.
Energija je u eurozoni bila čak 14,3 posto skuplja nego u kolovozu prošle godine. Cijene usluga rasle su tri posto, neprerađene hrane 2,7 posto, a industrijske robe 1,2 posto.
Drugim riječima, inflacija nije pobijeđena. Građani nisu dobili povrat kupovne moći izgubljene tijekom prethodnih poskupljenja, nego samo novi rast na već povišenu razinu cijena. U takvim okolnostima najava novih javnih prihoda teško može zvučati kao olakšanje.
Dva bilijuna eura za sve veće ambicije
Komisija tvrdi da je veliki proračun potreban za konkurentnost, obranu, migracije, sigurnost, digitalizaciju, čiste tehnologije i nastavak potpore Ukrajini. Predloženo je 131 milijardu eura za obranu, sigurnost i svemir, 34 milijarde za upravljanje migracijama i zaštitu granica te mogućnost mobiliziranja 100 milijardi eura za Ukrajinu.
Tu je i otplata zajedničkog duga nastalog kroz program NextGenerationEU. Dug koji je svojedobno predstavljen kao odgovor na izvanrednu pandemijsku krizu sada traži redovite i dugoročne prihode. Privremeno zajedničko zaduživanje tako polako dobiva trajnu prihodovnu infrastrukturu.
Upravo je to važniji politički dio priče. Rasprava se više ne vodi samo o tome koliko države članice trebaju uplatiti za zajedničke programe. Vodi se o tome treba li Europska unija imati sve samostalnije izvore prihoda, a time i veću mogućnost financiranja politika koje oblikuju institucije u Bruxellesu.
Za donošenje novog sustava prihoda potrebna je jednoglasnost država članica, a ondje gdje je primjenjivo i potvrda nacionalnih parlamenata. Novi izvori zato još nisu gotova stvar.
Ali smjer je teško previdjeti. Dok građani zbrajaju račune, europske institucije zbrajaju nove ovlasti, programe i izvore prihoda. Ako prijedlog prođe, Europa možda neće dobiti jednostavniju i štedljiviju upravu. Dobit će skuplju Uniju s još jednim nizom računa čiji će se pravi platitelj otkriti tek kada cijene ponovno stignu na blagajnu.
