Od države koja je još 90-tih godina imala zakon koji zabranjuje uvoz opasnog otpada postali smo država koja je deregulacijom zakona o otpadu ukinula sve pravne alate koji zabranjuju uvoz opasnog otpada u Hrvatsku. Izmjenom zakona postali smo država u kojoj se bez ikakve provjere može uvesti opasni otpad. Dovoljno je da se na papirima napiše da se radi o bezopasnoj sirovini. Ulaskom u Schengen postali smo europska meka za uvoz ilegalnog otpada.
Kako spriječiti uvoz opasnog otpada
Mislav Kolakušić je izjavio: „Bez donošenja novog zakonskog okvira i bez jake kontrole primjene zakona nije mogući spriječiti novi uvoz ilegalnog opasnog otpada.“ Kao što Vladu ne zanima što misli dr. Simončič stručnjak za otpad ne zanima je niti što misli Kolakušić i pravna struka općenito. Prema sastavu Znanstvenog savjeta očito je da je namjerno zaobiđena i pravna struka i stručnjaci za otpad i spalionice.
Hrvatska je kroz povijest imala različite razine restrikcija u vezi uvoza opasnog otpada, no ulaskom u Europsku uniju sustav se morao uskladiti s europskim regulativama.
Kronologija promjena od zabrane do slobodnog tržišta EU:
· 1995. godina (Strogi počeci): Prema tadašnjem Zakonu o otpadu (https://faktograf.hr/2026/08/28/vlada-godinama-zna-za-uvoz-ilegalnog-otpada-iz-italije/) uvoz opasnog otpada radi odlaganja bio je izričito zabranjen.
· 2006. – 2009. godina (Prva popuštanja): Pod Sanaderovom vladom donose se izmjene zakona kojima se uvodi iznimka od zabrane uvoza opasnog otpada s iznimkom da se dopušta uvoz opasnog otpada ako se njegovom preradom (oporabom) dobiva potpuno novi proizvod ili sirovina.
· 2013. godina (Ulazak u EU): Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, država preuzima europsku regulativu o prekograničnom prometu otpada. Otpad unutar EU-a počinje se tretirati kao roba na zajedničkom tržištu, što je znatno olakšalo legalne tokove neopasnog otpada za potrebe domaće industrije poput cementara.
· 2019. i 2021. godina (Umanjenje kontrola): Ključni trenuci u slabljenju nadzora dogodili su se kada je ukinuta zakonska obveza uvoznicima da tri dana unaprijed najave uvoz otpada Državnom inspektoratu. To je stvorilo "sivu zonu" i otežalo inspektorima praćenje tko, kada i što točno unosi u zemlju.
Što kaže zakon o otpadu, a što se događa na terenu?
Službeni stav Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije (https://vlada.gov.hr/izmjene-zakona-o-gospodarenju-otpadom-donose-brojne-novosti-i-unaprjedjuju-sustav/47268) jest da Hrvatska ne dopušta slobodan i neograničen uvoz opasnog otpada te da su kontrole rigorozne.
Članak 117. aktualnog Zakona o gospodarenju otpadom i dalje brani unošenje opasnog otpada s ciljem čistog odlaganja ili zbrinjavanja. Međutim, problem nastaje u praksi i zlouporabi sustava.
Zbog oslabljenih kontrola na granicama, kriminalne mreže često uvoze opasni otpad lažno ga deklarirajući kao "neopasni otpad za oporabu".
Jednom kada takav otpad uđe u državu, umjesto u legalnim postrojenjima za reciklažu on često završi zakopan na privatnim posjedima, napuštenim halama ili kamenolomima ostavljajući lokalne zajednice u strahu za zdravlje i pitku vodu.
Najnovije pooštravanje zakona (Rujan 2026.)
Zbog masovnih prosvjeda građana i kazni Europskog suda pravde Vlada RH je u rujnu 2026. godine poslala u saborsku proceduru hitne izmjene Zakona o gospodarenju otpadom (https://vlada.gov.hr/hrvatskom-saboru-upucene-izmjene-zakona-o-gospodarenju-otpadom/47291) s ciljem da se ponovno uspostavi strogi nadzor ilegalnog uvoza opasnog otpada koji neće završiti na preradi:
· Uvodi se obvezan neprekidni videonadzor na svim lokacijama gdje se gospodari otpadom.
· Sva vozila koja prevoze otpad morat će imati GPS praćenje, a podaci će se čuvati dvije godine kako bi se u svakom trenu znao put otpada.
· Kazne za ekološke prekršaje i ilegalno odlaganje dramatično se podižu – i do 150.000 eura.
· Uvodi se načelo "onečišćivač plaća" s mogućnošću zapljene imovine tvrtki i vlasnika koji su otpad ilegalno odložili, kako trošak sanacije ne bi padao na leđa građana
Imamo li mi tehničke uvjete i ljudske resurse da se ovo tehnički provede ili bi ovo moglo biti tek mrtvo slovo za papiru? Kako spriječiti korupciju kod primjene ovog nadzora?
Plenković: „Nećemo dizati buku. Tiho ćemo tražiti krivca.“
Plenković je izjavio da će tiho tražiti krivca, valjda zbog krumpira ili da ne probudi ličkog medvjeda. Vratimo se još jednom na poruke sa sjednice Vlade Republike Hrvatske održanoj 17. rujna u Zagrebu.
Premijer je tada najavio kažnjavanje krivaca: „No, ono što je bitno, kazali smo vrlo jasno hrvatskoj javnosti da problem otpada postoji i da će oni koji su ga prouzročili za to odgovarati u kaznenom postupku.“
Sa stranica Vlade prenosimo i ovu Premijerovu izjavu: „Vlada i njena nadležna tijela su angažirana da se problem riješi mirno, istinito i bez širenja panike, na način koji je sukladan pravilima struke i agilnim pristupom koji će dovesti do rješenja i smanjiti tenzije kod naših sugrađana, koje razumijemo“, ustvrdio je premijer dodajući kako je jedno izražavati zabrinutost, a drugo širiti lažne informacije.
Premijer je u svojim izjavama pokazao zabrinutost za lički krumpir, a što je s Ličanima? Oni su vjerni birači HDZ-a. Nije preporučljivo dizati buku da se ne probude. Ako su se birači do sada ponašali kao lički medvjed koji spava i slijepo vjeruje gazdi, „medvjed“ se probudio, podigao cijelu Hrvatsku na noge i doveo u Zagreb na veliki prosvjed.
Amnestija Vlade od odgovornosti ili ostavka?
Je li poziv na tihu istragu pokušaj da se amnestira Vlada i Sabor od odgovornosti? Je li ima itko dovoljno morala da podnese ostavku ili da se barem ispriča? Je li u ovom slučaju Vlada doista nevina?
Da nije Sabor nešto zabrljao? A inspektorat? Iz Premijerovih riječi ne naslućuje se nikakva odgovornost niti ove Vlade, a niti prethodnih. Mora se raditi tiho. Premijer želi preuzeti kontrolu usijanog kormila pa poziva na tišinu. To se zove manipulacija. Imajući u vidu koliko su nam institucije slobodne uzdamo se više u birače koji odluče kazniti one koje smatra odgovornima za opasni otpad u Gospiću.
