Magellanova ekspedicija: put do začina koji je prvi oplovio svijet

Pet brodova krenulo je prema zapadu

Iz luke Sanlúcar de Barrameda na ušću Guadalquivira 20. rujna 1519. prema Atlantiku je isplovilo pet brodova pod zapovjedništvom portugalskog pomorca Ferdinanda Magellana. Trinidad, San Antonio, Concepción, Victoria i Santiago nosili su oko 239 ljudi, zalihe za dugu plovidbu i trgovačku robu. Cilj nije bio oploviti Zemlju radi rekorda, nego pronaći zapadni morski put do Molučkih otoka, europskog izvora klinčića i drugog iznimno vrijednog začina.

Ekspediciju je financirala španjolska Kruna, a posadu su činili ljudi iz više europskih zemalja te prevoditelji i sluge iz drugih dijelova svijeta. Magellan je vjerovao da se do Molučkih otoka može stići kroz prolaz na jugu američkog kontinenta i da otoci pripadaju španjolskoj polovici svijeta prema tadašnjem tumačenju Ugovora iz Tordesillasa. Put je trebao dokazati trgovačku izvedivost te tvrdnje.

Tri godine poslije u Španjolsku se vratio samo jedan brod. Victoria je pod zapovjedništvom Juana Sebastiána Elcana dovršila prvi dokumentirani put oko svijeta. Magellan je poginuo na Filipinima, većina članova posade nije preživjela, a pothvat je bio obilježen pobunama, glađu, bolešću, nasiljem i susretima s društvima koja su Europljani pokušavali uključiti u vlastitu trgovinu i politiku. Njegova važnost zato nije priča samo o hrabrosti nego i o cijeni ranoga globalnog širenja.

Začini, carstva i podijeljeni ocean

Početkom 16. stoljeća klinčić, muškatni oraščić i papar u Europi su vrijedili mnogo više od običnih dodataka hrani. Bili su roba velike zarade, znak statusa i dio medicinske prakse. Portugal je nakon plovidbi oko Afrike uspostavio pomorski put prema Indijskom oceanu i Molučkim otocima. Španjolska je, ograničena portugalskom prednošću na istoku, tražila pristup ploveći prema zapadu.

Ugovor iz Tordesillasa iz 1494. zamišljenom je linijom podijelio područja širenja dviju iberskih sila, ali nije pouzdano riješio gdje se podjela nalazi na suprotnoj strani planeta. Zemljopisna dužina na moru još se nije mogla precizno mjeriti. Magellan, iskusan u portugalskim pohodima u Aziji, tvrdio je da su Molučki otoci u španjolskoj sferi. Nakon sukoba s portugalskim dvorom ponudio je plan mladom španjolskom kralju Karlu I., budućem caru Karlu V.

Od Seville do otvorenog Atlantika

Brodovi su iz Seville krenuli niz Guadalquivir 10. kolovoza 1519., ali su u Sanlúcaru dovršavali opremanje i ukrcaj. Datum 20. rujna označava stvarni izlazak na ocean. Trinidad je bio zapovjedni brod, San Antonio najveći u floti, dok će manja Victoria na kraju postati jedina koja će dovršiti put.

Posada je bila složena i podijeljena. Španjolski časnici s nepovjerenjem su gledali portugalskog zapovjednika i njegove ljude, a Magellan nije svim kapetanima otkrivao puni plan. Antonio Pigafetta, talijanski plemić i jedan od preživjelih, vodio je bilješke koje su postale najpoznatiji narativni izvor o putovanju. Brodski dnevnici, obračuni plaća i Elcanovo pismo nadopunjuju njegov pogled i pokazuju koliko se iskustva sudionika razlikuju.

Pobuna, brodolom i prolaz kroz kontinent

Flota je prešla Atlantik, stigla do obale današnjeg Brazila i nastavila prema jugu tražeći prolaz. Zimovanje u zaljevu San Julián 1520. donijelo je glad, hladnoću i otvorenu pobunu dijela španjolskih zapovjednika. Magellan ju je ugušio, jednog vođu dao pogubiti, a druge ostavio na obali. Brod Santiago razbio se tijekom izviđanja, premda je njegova posada spašena.

U listopadu 1520. preostala četiri broda ušla su u zamršeni sustav kanala na krajnjem jugu Južne Amerike. San Antonio dezertirao je i vratio se u Španjolsku, ali su Trinidad, Concepción i Victoria nakon više tjedana izašli u dotad Europljanima nepoznat ocean. Magellan ga je zbog povoljnog vremena nazvao Tihim morem. Prolaz koji je pronašao poslije je dobio njegovo ime.

Pacifik se pokazao mnogo većim od očekivanja

Karte na kojima se temeljio plan ozbiljno su podcjenjivale širinu Pacifika. Brodovi su mjesecima plovili bez sigurnog izvora svježe hrane. Posada je jela raspadnute zalihe, kožu i piljevinu, a skorbut i iscrpljenost odnosili su živote. Putovanje je praktično pokazalo razmjere oceana snažnije od svake tadašnje rasprave o veličini Zemlje.

U ožujku 1521. ekspedicija je stigla do Guama, a zatim do filipinskog otočja. Ondje su pomorci ušli u složene odnose lokalnih vladara, trgovine i savezništava. Magellan je sklapao sporazume i promicao krštenje, ali je istodobno pokazivao vojnu moć i pokušavao podrediti protivnike svojih saveznika. Takvo miješanje putovanje je pretvorilo iz trgovačkog pothvata u nasilnu političku intervenciju.

Magellan je poginuo na Mactanu

Dana 27. travnja 1521. Magellan je s malom skupinom napao ratnike na otoku Mactanu, čiji je vođa Lapulapu odbio priznati vlast njegova saveznika iz Cebua. Plitka voda spriječila je europske brodove da se približe obali, pa su oklopljeni ljudi morali dugo gaziti pod napadom brojčano nadmoćnih branitelja. Magellan je ubijen tijekom povlačenja.

Njegova smrt razotkrila je granice europskog oružja i pogrešnu procjenu lokalnih odnosa. Ubrzo je u Cebuu ubijen i dio preostalih časnika. Budući da nije bilo dovoljno ljudi za tri broda, posada je spalila Concepción. Trinidad i Victoria nastavili su prema Molučkim otocima pod novim zapovjednicima. Time je nestao izvorni vođa, ali ne i trgovački cilj ekspedicije.

Elcano je izabrao povratak preko portugalskog svijeta

Preostali brodovi stigli su u studenome 1521. na Tidore i ukrcali klinčić. Trinidad je pokušao vratiti se prema istoku preko Pacifika, ali je zbog oštećenja, bolesti i portugalskog zarobljavanja propao. Victoria, kojom je zapovijedao baskijski pomorac Juan Sebastián Elcano, krenula je prema zapadu preko Indijskog oceana, iako je taj put ulazio u prostor koji je nadzirao Portugal.

Elcano je izbjegavao luke kako bi sačuvao teret i ljude od portugalskih vlasti. Plovidba oko Rta dobre nade bila je iznimno teška. Glad i bolest ponovno su smanjivali posadu, a na Zelenortskim otocima Portugalci su pritvorili dio ljudi nakon što je otkriveno odakle Victoria dolazi. Brod je ipak nastavio prema Španjolskoj s malobrojnom iscrpljenom posadom.

Jedan brod i osamnaest ljudi vratili su se u Sanlúcar

Victoria je 6. rujna 1522. uplovila u Sanlúcar, gotovo tri godine nakon polaska. Na brodu je bilo osamnaest Europljana koji su dovršili neprekinutu plovidbu te mala količina preživjelog tereta klinčića. Dva dana poslije stigli su u Sevillu. Još se nekoliko članova ekspedicije vratilo drugim putovima i u kasnijim godinama, pa se broj preživjelih ne smije svesti samo na osamnaestoricu s Victorije.

Pigafetta je zabilježio i neobičan kalendarski gubitak jednoga dana: posada je pomno vodila datume, ali je putujući stalno prema zapadu obišla Zemlju i vratila se s datumom koji se razlikovao od onoga na kopnu. Pojava je poslije objašnjena rotacijom planeta i danas se rješava međunarodnom datumskom granicom.

Putovanje je povezalo oceane, ali nije bilo bezazleno otkriće

Prva plovidba oko svijeta nije dokazala da je Zemlja kugla; obrazovani Europljani to su znali stoljećima. Njezina je stvarna znanstvena i zemljopisna vrijednost bila praktična: pokazala je da su veliki oceani povezani, koliko je Pacifik golem i koliko su europske karte pogrešno procjenjivale razmjere planeta. Dokumenti ekspedicije danas su upisani u UNESCO-ov registar Pamćenje svijeta.

Pothvat je istodobno bio dio imperijalnog natjecanja za trgovinu, teritorij i ljude. Susreti s domorodačkim zajednicama nisu bili prazna stranica europskih otkrića nego pregovori, razmjene, otpor i nasilje u već postojećim društvima. Magellan je dao početni plan i pronašao prolaz, Elcano je donio odluku koja je dovršila krug, a stotine imenovanih i neimenovanih članova posade platile su cijenu. Zato je 20. rujna početak globalnog putovanja čije se nasljeđe mora čitati i kao veliko navigacijsko postignuće i kao uvod u novu fazu kolonijalnog povezivanja svijeta.