Incheon: rizično iskrcavanje koje je preokrenulo Korejski rat

Rat koji je do rujna izgledao gotovo izgubljeno

Sjeverna Koreja napala je Južnu Koreju 25. lipnja 1950. i u nekoliko tjedana potisnula južnokorejske i američke snage prema jugoistoku poluotoka. Do kolovoza se obrana Ujedinjenih naroda oslanjala na Pusanski perimetar, uzak prostor oko luke Pusan koji je omogućavao dovoz ljudi i opreme, ali nije nudio jednostavan izlaz iz iscrpljujućih frontalnih borbi.

Douglas MacArthur predložio je udar na zapadnoj obali, približno 240 kilometara iza glavne sjevernokorejske fronte. Cilj nije bio samo osvojiti luku. Desant je trebao zauzeti Incheon, otvoriti put prema zračnoj luci Kimpo i Seulu te presjeći komunikacije kojima je Sjevernokorejska narodna armija opskrbljivala postrojbe oko Pusana. Istodobni proboj Osme armije iz perimetra trebao je protivnika uhvatiti između dviju operativnih skupina.

Zašto su pomorski stručnjaci Incheon smatrali gotovo nemogućim izborom

Incheon nije bio otvorena pješčana obala. Do luke se dolazilo uskim i zavojitim Flying Fish Channelom, kroz područje brzih struja, otoka i mogućih obalnih baterija. Razlika između plime i oseke dosezala je približno devet metara. Za oseke su desantnim čamcima put zatvarale široke blatne ravnice, a za plime su ih na obali čekali kameni i betonski zidovi.

Plimni raspored stvarao je dva kratka prozora. Jutarnji val mogao je napasti Wolmi-do, otok koji je nadzirao luku, ali bi se voda zatim povukla i na mnogo sati prekinula veće iskrcavanje. Glavni napad na Crvenu i Plavu plažu morao je čekati poslijepodnevnu plimu. Ako Wolmi-do ne bi bio osvojen ili ako bi desant zakasnio, ljudi i brodovi mogli su ostati izloženi u kanalu i na blatnim ravnicama. Upravo je ta očita neprikladnost pomogla iznenađenju, ali samo zato što su mornarica i marinci detaljno riješili navigaciju, vatrenu potporu, ljestve za zidove i raspored valova.

Operacija Chromite: plan napravljen u tjednima, a ne mjesecima

Far East Command izdao je 12. kolovoza plan 100-B za Operaciju Chromite, samo 33 dana prije desanta. X korpus aktiviran je 26. kolovoza pod Edwardom Almondom. Njegovu jezgru činile su 1. divizija marinaca Olivera P. Smitha i 7. pješačka divizija, uz južnokorejske marince te veliku pomorsku i zračnu skupinu. Kontraadmiral James Doyle upozoravao je na hidrografske i taktičke rizike, ali je zaključio da se operacija može izvesti uz precizno planiranje i snažno prethodno bombardiranje.

Od 13. rujna razarači i druga plovila tukli su položaje na Wolmi-dou, dok je zrakoplovstvo napadalo obranu i prometnice. To bombardiranje bilo je nužno za desant, ali je donijelo i civilno stradanje te razaranje koje pobjednički prikazi operacije često potiskuju u drugi plan. Operacija nije bila improvizirani MacArthurov potez jednog čovjeka: njezin uspjeh ovisio je o pomorskim hidrografima, pilotima, posadama desantnih brodova, inženjerima, marincima, vojnicima i južnokorejskim saveznicima.

Dan iskrcavanja u tri čina: Wolmi-do, čekanje oseke, pa napad preko zidova

Prvi val krenuo je prije svitanja 15. rujna. Pod zaštitom brodskog topništva i zrakoplovstva, 3. bojna 5. marinaca iskrcala se oko 6:30 na Zelenu plažu na Wolmi-dou. Otok je osiguran do približno 7:50, čime je uklonjen položaj koji je dominirao prilazom luci. Tada se plima povukla. Veliki desantni valovi morali su gotovo cijeli dan čekati izvan blatnih ravnica, dok su branitelji dobili vrijeme shvatiti da jutarnji napad nije diverzija.

Oko 17:30 voda se vratila dovoljno visoko. Na Crvenoj plaži marinci su iz čamaca prelazili visoke zidove drvenim i aluminijskim ljestvama. Fotografija Baldomera Lopeza, snimljena nekoliko minuta prije njegove pogibije, postala je simbol tog trenutka. Na Plavoj plaži druge postrojbe iskrcale su se južnije i širile mostobran. Do noći su ključne plaže i veći dio luke bili u savezničkim rukama. Uspjeh nije bio posljedica samo iznenađenja: branitelja je bilo premalo da zaustave koncentriranu pomorsku, zračnu i kopnenu silu koja je pogodila tri pažljivo odabrane točke.

Od luke prema Kimpu i Seulu — operativna pobjeda koja nije završila rat

Nakon osiguranja Incheona, X korpus krenuo je prema istoku. Zračna luka Kimpo zauzeta je 18. rujna i ubrzo je primala transportne zrakoplove. Napredovanje prema Seulu bilo je sporije i krvavije nego što je početni uspjeh sugerirao. Sjevernokorejske snage branile su prilaze i gradske ulice, a MacArthur je politički žurio proglasiti oslobođenje prije treće obljetnice osnutka južnokorejske države. Borbe su se nastavile i nakon objave 26. rujna; 29. rujna grad je svečano vraćen predsjedniku Syngmanu Rheeju.

Istodobno je Osma armija probila Pusanski perimetar. Njezine prethodnice povezale su se sa snagama X korpusa, a sjevernokorejska logistika i zapovijedanje raspali su se pod pritiskom s dva smjera. Operacija Chromite pretvorila je gotovo poraženu obranu u veliku ofenzivu. Međutim, uspjeh je potaknuo odluku da se rat nastavi sjeverno od 38. paralele. Ulazak kineskih snaga krajem 1950. ponovno je preokrenuo stanje. Incheon je zato bio velika operativna pobjeda i model amfibijskog planiranja, ali ne čarobni potez koji je riješio političke granice Korejskog rata.