Napisao: Dragan Đukanović
“Il’ si ustaša, il’ si partizan” – to je primitivna matrica u koju današnja hrvatska politika uporno pokušava ugurati svakog građanina. S jedne strane Andrej Plenković, s druge Tomislav Tomašević, a između njih – navodno ništa. Ili si njihov, ili si remetilački faktor. A najnoviji doček rukometaša poslužio je kao školski primjer kako se emocija pretvara u oružje.
Umjesto da nakon pandemijskih zabrana, ograničenja i samovolje polako nestanu s političke scene, akteri tih odluka danas – prema režimskim analitičarima poput Žarka Puhovskog – čak profitiraju. Oni koji su jučer uvodili lockdown, danas uvode politički lock-in: zaključavanje društva u jednu službenu istinu i jedan dopušteni osjećaj.
Država protiv vlastitog Ustava
Odluka Vlade da bez volje i suglasnosti lokalne samouprave preuzme organizaciju masovnog javnog događaja u Zagrebu nije samo pravno dvojbena, nego i duboko politički opasna. To je poruka da se Ustav i nadležnosti mogu preskočiti kad zasmetaju trenutačnoj propagandnoj potrebi. Danas se zaobilazi grad “zbog slavlja”, sutra će se zaobilaziti institucije “zbog sigurnosti”, prekosutra građani “zbog stabilnosti”.
U demokraciji bi vlast trebala spajati, osobito u trenucima snažne emocije. U Hrvatskoj vlast hladno bira suprotno: podjela nije nuspojava, nego alat. Stranka govori u ime države, država u ime nacije, a tko ne pristaje – proglašava se neprijateljem zajedništva. To je stari pandemijski obrazac moralne ucjene: tko ne podržava, taj ugrožava. Samo je pakiranje novo – umjesto maski, tu su dresovi i zastave.
Najopasnije nije sam doček, nego presedan. On normalizira ideju da se “viši cilj” uvijek može naći kako bi se pogazila procedura. Tako se demokracija ne ruši spektakularno, nego tiho. Preskok po preskok, opravdanje po opravdanje.
Sport kao posljednja granica manipulacije
Kad je Vlada u 18 sati preuzela organizaciju dočeka na Trgu bana Jelačića, događaj je prestao biti spontana građanska fešta i postao državno-stranački performans. U tom je trenutku prestalo samo slavlje sporta i započela politička režija. A najava nastupa Marka Perkovića Thompsona, omiljenog među rukometašima, u ovakvom kontekstu nije glazbeni, nego hladno proračunati politički signal.
U zemlji duboko podijeljenoj po identitetskim linijama takav odabir ne može biti slučajan. Publika se dijeli automatski: jedni će doći kako bi prkosili, drugi će ostati doma kako ne bi bili uvučeni u tuđe političke igre. HDZ taj obrazac odavno poznaje – od šatora pred Ministarstvom branitelja do današnjeg “državnog” slavlja. Kratkoročno ovakve operacije donose kontrolu narativa, dugoročno samo učvršćuju rovove.
Ne treba se zavaravati: bez suglasnosti Hrvatskog rukometnog saveza ovakav scenarij ne bi bio moguć. Sportaši možda nisu političari, ali institucije koje ih formalno predstavljaju – jesu. Ako je rukometni uspjeh poslužio kao most između državne vlasti i simboličkog identiteta, onda ne gledamo doček, nego instrumentalizaciju zajedništva.
Od šatora do dočeka vodi ista linija. Tko je povlači, točno zna što radi. A onaj tko u taj rov uvlači sport – preuzima odgovornost za sve što će poslije uslijediti.
