Broj imigranata u Europskoj uniji dosegnuo je 2025. godine rekordnih 64,2 milijuna, što otvara ozbiljna pitanja o održivosti sadašnje migracijske politike i sposobnosti današnjeg vodstva EU-a da upravlja posljedicama masovnih dolazaka.
Njemačka glavno odredište, Španjolska bilježi najbrži rast
Prema studiji Centra za istraživanje i analizu migracija, broj imigranata u EU-u porastao je za oko 2,1 milijun u odnosu na 2024., a u usporedbi s 2010. godinom, kada ih je bilo oko 40 milijuna, riječ je o vrlo snažnom skoku. Takav rast pokazuje da se, unatoč godinama političkih rasprava i najavama pooštravanja, migracijski val ne smanjuje.
Njemačka ostaje najveće useljeničko odredište u Uniji, s gotovo 18 milijuna osoba rođenih izvan zemlje. Oko 72% njih u radnoj je dobi, što se koristi kao argument da migracija puni tržište rada. No pritom se zanemaruju pitanja integracije, pritiska na socijalne sustave i sigurnosnih izazova koje ovako velik broj doseljenika neminovno donosi.
Španjolska je u samo godinu dana dodala oko 700.000 imigranata, dosegnuvši ukupno 9,5 milijuna. To potvrđuje trend jačeg usmjeravanja migracijskih tokova prema južnim državama, koje već imaju vlastite gospodarske i socijalne probleme.
Neujednačena raspodjela i političke napetosti
Studija ističe velike razlike među državama. Manje članice poput Luksemburga, Malte i Cipra imaju visok udio imigranata u odnosu na broj stanovnika, iako su apsolutne brojke manje. Time se dodatno produbljuju napetosti između država koje nose najveći teret i onih koje nastoje ograničiti priljev.
Zahtjevi za azil također su koncentrirani: Španjolska, Italija, Francuska i Njemačka zajedno podnose gotovo tri četvrtine svih zahtjeva u EU-u. Njemačka ujedno ima i najveći broj izbjeglica, oko 2,7 milijuna.
Dok jedni u Bruxellesu i glavnim gradovima članica ističu ekonomski doprinos migranata i navodne potrebe tržišta rada, drugi upozoravaju da je riječ o dugoročnoj demografskoj i sigurnosnoj promjeni koju današnje vodstvo Europske unije ne kontrolira, nego joj se tek naknadno prilagođava. U takvim okolnostima, strah od novih suverenističkih vlada u Europi više govori o nesigurnosti briselske birokracije nego o stvarnim rješenjima za građane.
Analitičari navode da brojke odražavaju dugoročne demografske trendove te posljedice ratova i gospodarske nestabilnosti u drugim dijelovima svijeta. No otvoreno ostaje pitanje koliko će još dugo EU, s već preopterećenim sustavima i slabom vanjskom politikom, moći podnositi ovakav tempo useljavanja bez ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg modela.
