Josip Dabro podnio je neopozivu ostavku na dužnost glavnog tajnika Domovinskog pokreta, o čemu je obavijestio stranačko članstvo, koalicijske partnere u vladajućoj većini i hrvatsku javnost. Kako navodi, predsjednik stranke Ivan Penava njegovu je odluku prihvatio „s olakšanjem“.
Ostavka kao poruka o političkoj odgovornosti
Dabro ističe da je o odluci prethodno razgovarao s Penavom, kolegama iz vodstva, saborskim zastupnicima i ministrima iz Domovinskog pokreta. Smatra da njegova ostavka otvara prostor jasnijoj političkoj odgovornosti predsjednika stranke te „relaksira“ vođenje Domovinskog pokreta i rad zastupnika u Hrvatskom saboru.
Naglašava da u njegovu shvaćanju politike nema mjesta alibiju ni skrivanju, bilo da je riječ o postupcima koji nailaze na javnu osudu ili o političkim inicijativama koje podržava značajan dio hrvatskog naroda. Domovinski pokret vidi kao autentičnu nacionalnu i suverenističku hrvatsku stranku, čiji politički karakter, kako tvrdi, ne smije biti ugušen interesima vladajuće koalicije.
Sukobi u koaliciji i pritisci na Domovinski pokret
Dabro navodi da će kao član vodstva i saborski zastupnik moći učinkovitije raditi bez tereta funkcije glavnog tajnika, jer stranačke funkcije često postaju alibi za pretjerane kompromise u korist koalicije. Podsjeća na „agenturni pokušaj puča“ i pokušaj preuzimanja kontrole nad zastupnicima Domovinskog pokreta, u kojem proziva Marija Radića, te tvrdi da je bio glavna zapreka takvim planovima.
Posebno se osvrće na pritiske nakon njegove privatne zabave i repertoara pjesama, kada je, kako kaže, nastala politička i javna histerija te „drski ultimatum“ kolege Daria Hrebaka iz HSLS-a, koji je uvjetovao nastavak koalicije kadrovskim zahtjevima u Domovinskom pokretu. Tada je, podsjeća, ponudio i ostavku na saborski mandat te potpuno povlačenje iz politike.
Dabro proziva i većinsku stranku u koaliciji, HDZ s Andrejom Plenkovićem na čelu, te „politički i medijski poredak“ zbog, kako tvrdi, dvostrukih standarda prema svim totalitarizmima i simbolima neprijateljskih politika prema hrvatskom narodu. Ističe da je tražio jednak državni odnos prema svim oblicima totalitarizma i prestanak licemjerja prema identitetskim pitanjima hrvatskog naroda.
Zaključuje da je želio „strgnuti krinke“ sa svih aktera, a po reakcijama smatra da je veći problem bio njegov zahtjev za jasnim pravilima i standardima u društvu nego etikete koje mu se lijepe.
