Zagrebački SDP dobio je novu priliku nakon lokalnih izbora, ali način na koji je koristi pokazuje da se stranka nije promijenila ni milimetar. Predloženo imenovanje Mateja Mišića za predsjednika Gradske skupštine nije dokaz snage, nego potvrda kronične bolesti: lojalnost je valuta, a znanje i integritet samo su ukras na papiru.
Tihe vode SDP-a: od jurišnika do povratnika
Mišić nije nikakav „novi klinac“, nego stari kadar u novom krugu. Od napada na Zorana Milanovića 2016. pod palicom Komadine i Davora Bernardića do kasnijeg povratka u Milanovićev tabor kad je ovaj sjeo na Pantovčak, demonstrirao je rijetku vještinu – preživljavanje u svakom okruženju. U stranci je poznat kao čovjek koji uvijek zna kome se treba javiti i što prenijeti dalje.
Lojalnost nije samo politička, nego i logistička. Veze s Tihomirom Barišićem, kumom Bernardića, te uloga „informativnog operativca“ u Saboru učinile su ga neizostavnim dijelom stranačkog aparata. Optužbe unutar Kluba da je snimao sjednice i transkripte nosio bivšem šefu govore manje o njemu, a više o kulturi u kojoj je takvo ponašanje nagrađeno novim funkcijama.
OPG model: obitelj, frakcija, funkcija
Bez obitelji Subotić teško je razumjeti uzlet ovog „no name“ kadra. Srđan Subotić, vječni srednjak, tiho diže ruke za vodstvo, a supruga Mateja Pavičić Subotić prati Sinišu Hajdaša Dončića po terenu i u inozemstvu. Rezultat? Mjesta na listama, pozicije, plaće. Sličnu putanju prati i Mišićeva supruga, Kristina Prhal Mišić. To nije politika, to je klasični OPG: „ti meni, ja tebi“.
Kadrovski automat radi besprijekorno – šogor zaposlen u „Andriji Štamparu“, supruga u stranačkim tijelima, Subotić nagrađen čim je 2019. osigurao kvorum za izbacivanje Peđe Grbina, Hajdaša Dončića i drugih. Zagrebački SDP pretvoren je u zatvoreni sustav u kojem se rotiraju ista prezimena, a ne ideje.
Hajdaš Dončić u toj priči izgleda manje kao autor, a više kao talac vlastite mreže. Treba mu discipliniran Klub koji će podržavati Tomislava Tomaševića kako bi kroz gradske tvrtke kontrolirao resurse. Za to mu treba lik poput Mišića – operativac bez jasne političke linije, ali s nepogrešivim radarom za nadređene.
Koalicija s platformom Možemo! dodatno je ogolila taj odnos snaga. SDP se bez većeg otpora odrekao pozicija zamjenika gradonačelnika i direktorskih fotelja, mirno pristao da mu partner skida ljude s liste, kao u slučaju Teše Goldstein. Ostao je junior-partner koji se tješi da je „ipak unutra“, iako sve ozbiljne odluke donosi netko drugi.
U toj piramidi lojalnosti Matej Mišić nije iznimka, nego pravilo. Kadar bez stvarne prepoznatljivosti u javnosti, ali savršeno usklađen sa zakonima stranačke fizike: gore idu oni koji šute, bilježe, prenose i nikad ne pitaju zašto. Zato zagrebački SDP danas ne djeluje kao alternativa, nego kao servis za održavanje istih ljudi na malo drukčijim pozicijama, dok birači polako, ali sigurno traže izlaz negdje drugdje.
