Deset dana nakon izbora u Mađarskoj priča je naizgled jednostavna: promijenio se politički vrh, svakodnevica je ostala ista. Zlatno doba iz političkih govora ne prevodi se na račun u dućanu ni na osmijeh na licima ljudi. Promijenio se vođa Mađara, ali borba za kruh naš svagdašnji ostala je ista – baš kao i tiha nada da će se živjeti u normalnom društvu.
Na tržnici: kruh, makovnjača, dvije kobasice i pola kilograma čvaraka za oko 6000 forinti, oko 16 eura. Dan ranije, ručak za dvoje na Balatonu – riba, pivo, limunada – 50 eura, kava i sladoled još 13. U odnosu na prije dva mjeseca sve je skuplje 15 do 20 posto. Za naciju kojoj je kobasica gotovo nacionalni simbol dobrog života to više nije samo pitanje gastronomije, nego politike egzistencije.
Magyar ujedinio sve protiv Orbána – ali što sada?
Peter Magyar dobio je nikad viđenu podršku, uspio je učiniti ono što je europskim suverenistima rijetko pošlo za rukom: ujediniti praktički sve koji su željeli kraj ere Viktora Orbána. Pokazni primjer političkog “sanitarnog kordona” – ovaj put protiv dugogodišnjeg suverenističkog vođe – naprosto ga je pomeo na izborima.
No nakon početne euforije stiže trezvenije jutro. Ljudi ne žive u anketama ni na naslovnicama, nego u omjeru plaće i računa. Na licima nema ni slavlja ni sloma, nego ona mađarska suzdržanost, lagana zatvorenost i tiha zabrinutost. S pravom – teško da će ovakvo idilično zajedništvo protiv jednog čovjeka trajati dulje od jednog izbornog ciklusa. U Mađarskoj su jaki i liberali i ljevica i cijeli niz drugih političkih struja, a ne samo suverenisti kojima je pripadao odlazeći Orbán i kojima pripada i dolazeći Magyar.
Bolje ceste, skuplji život – poznata priča i za Hrvate
Infrastruktura je, za razliku od politike, opipljiva. Autocesta od granice prema Budimpešti danas izgleda bolje od one od Zagreba prema Goričanu. Tu se vidi kontinuitet ulaganja koji, sviđao se kome ili ne, ide u korist mađarskih vlada posljednjih godina, uključujući i suverenističke politike Orbána koje se u Bruxellesu rado demoniziraju, ali na terenu ostave konkretnu cestu.
Za Hrvate koji su nekad u Nagykanizsu išli u šoping jer se tamo bolje jelo i jeftinije kupovalo, današnji prizor je okret sreće. Cijene su se izjednačile, a nekad pristupačne mađarske kobasice postale su isto onoliko daleke koliko i naše. I jedni i drugi sada žive vrlo sličnu bitku – kako preživjeti između političkih obećanja i trgovačkih računa.
U pozadini te svakodnevice stoji dublji sloj. Dvorac obitelji Festetics u Keszthelyju, obitelji hrvatskog podrijetla, podsjetnik je da povijest nikada nije čista i nacionalno hermetična. Zajednička, isprepletena prošlost demantira današnje jednostavne slogane i jeftine slike “zlatnih vremena”. Lovački muzej, golemi totem od jelenjih rogova, priče o identitetu i kontinuitetu – sve to pokazuje da nacije žive u dužem vremenu od trajanja jedne vlade.
Hrvatska i Mađarska ostat će susjedi, to je jedina konstanta. Sve ostalo ide u ciklusima: danas su njihove ceste bolje, sutra možda naše; nekad smo mi u Nagykanizsu tražili jeftinije punjene košare, danas i oni i mi tražimo samo da plaća stigne do kraja mjeseca. Mađarima ostaje vjera da će opet živjeti u društvu u kojem kobasice nisu luksuz, nama slična želja – da politika, ma kako se zvala, barem povremeno radi za one koji ne nose stranačke iskaznice.
