Zdravko Pevec još jednom kreće ispočetka. Čovjek koji je od nule stvorio najveći hrvatski trgovački lanac, potom gledao kako mu ga oduzimaju pred očima, sada polako, presudu po presudu, rastavlja konstrukciju koja je godinama služila kao alibi za jednu od najvećih gospodarsko‑političkih otimačina u novijoj hrvatskoj povijesti.
Odluka Općinskog suda u Zlataru od pred više od 18 mjeseci– oslobađajuća presuda kojom se utvrđuje da Zdravko Pevec nije krivotvorio žig Pevec ni svoj potpis – puno je više od jednog predmeta. Ona udara u temelje cijelog narativa kojim su Lovrinčević, Šket, njihovi partneri i dio sustava pravosuđa godinama opravdavali stečaj, izvlaštenje i preuzimanje nekad moćne bjelovarske kompanije.
Presude koje vraćaju kazaljke unatrag
Ova nepravomoćna presuda nadovezuje se na onu iz Bjelovara, kojom je sud presudio da Volvo Göteborg mora vratiti ono što je oduzeto Pevecu i platiti troškove postupka. Tu je i odluka Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo da Pevex ne smije koristiti ime Pevec. Kada se sve spoji, dobije se mozaik koji više ne ide u prilog današnjim vlasnicima trgovačkog carstva pod novim imenom.
U središte priče stalno iskaču ista imena: stečajni upravitelj Darko Šket, koji je od navodno bezvrijedne tvrtke napravio zlatnu koku – ali tek nakon što je njezine osnivače poslao iza rešetaka; zatim Jurica Lovrinčević, koji je pokrenuo čitav niz postupaka protiv Zdravka i Višnje Pevec, a danas sam čeka rasplet kaznene prijave zbog trgovanja utjecajem; te današnji moćnici Mario Radić i Pavo Vujnovac, koji su se, u odnosu na realnu vrijednost, za mizernu svotu dokopali „niš vredne“ firme iz koje su brzo izvukli ozbiljne iznose dobiti.
Lovrinčevićev potpis na hajci protiv Peveca
Prema riječima Zdravka Peveca, upravo je Jurica Lovrinčević bio glavni progonitelj – čovjek koji je „kopao jamu“ i sada se sam u njoj našao. Dvadesetak tužbi, zatvor za bračni par Pevec, sustavno iscrpljivanje kroz sporove oko žiga i brenda – sve to danas dobiva drukčiji okvir kad sud jasno kaže: žig je stvorio Pevec, nije ga krivotvorio i to je njegovo ime i njegov brend.
Priča o Pevecu zato više nije samo kronika jednog poduzetničkog uspona i pada, nego i ogledalo hrvatskog pravosuđa. Sustava koji je munjevito brisao Pevce sa scene i slao ih u pritvor, dok „afere“ današnjih moćnika traju godinama, razvlače se i polako nestaju u beskrajnoj sporosti postupaka. Kada predmet traje 10 ili 15 godina, svaka presuda, pa i oslobađajuća, djeluje više kao statistička ispravka nego kao pravda.
Danas Zdravko i Višnja Pevec više nemaju ono carstvo kakvo su gradili, ali imaju nešto drugo – presude koje im vraćaju ime i čast te hrvatsku javnost koja sve jasnije vidi kako je izgledala ta „pretvorba“ privatne tvrtke u poligon za bogaćenje odabranih. Dok oni u tišini „grade novi Pevec iz pepela“, hrvatsko pravosuđe pokazuje da povremeno još zna pogoditi metu – ali i da svojom sporošću i nejednakim aršinom gotovo sve može pomesti pod tepih ako mu se ostavi dovoljno vremena.
