Europska unija odlučila je po svaku cijenu postati energetski neovisna o Rusiji. Doslovno – po svaku cijenu. Račun se više ne mjeri samo u milijardama eura, nego u perspektivi europske industrije, životnom standardu građana i političkoj autonomiji koju Bruxelles tako rado zaziva, a tako lako prodaje.
Dok Europska komisija obećava stotine milijardi eura godišnje za energetsku tranziciju, u istoj rečenici priznaje da tog novca u javnim proračunima jednostavno nema. Kada je riječ o oružju i obrani, ograničenja magično nestaju. Kada je riječ o struji, grijanju i industriji – odjednom se poziva na “disciplinu” i “fiskalni prostor”.
Za topove ima novca, za utičnice nema
Razlika nije tehnička, nego brutalno politička. U sigurnost i obranu ulijeva se javni novac bez ozbiljnog propitivanja. U energiju, ključni temelj svake moderne ekonomije, guraju se privatni fondovi, banke i investitori, kojima se obećava siguran povrat. Građani i poduzeća postaju jamci tog povrata kroz više cijene, poreze i dug.
Raskid s ruskim plinom i naftom prodaje se kao moralni iskorak. U stvarnosti, Europa izlazi iz ovisnosti o jednom dobavljaču i ulazi u ovisnost o globalnom tržištu koje nimalo ne kontrolira. Cijene plina i nafte danas se formiraju na tankerima, u brodarskim rutama i geopolitičkim krizama, a ne u kabinetima u Bruxellesu. Unatoč tome, birokracija se ponaša kao da će sve riješiti još jednim “paketom” i uredbom.
Primjer ruske nafte je školski. Najavljivala se potpuna zabrana pomorskih pošiljki, pa se od nje odustalo čim je postalo jasno da bi to srušilo krhki mehanizam ograničenja cijene i ponovno raznijelo tržište. Rezultat: formalno se pokazuje odlučnost, praktično se improvizira kako bi sustav preživio vlastite odluke.
Centralizirana kriza, privatizirani profiti
Kako stvarna kontrola nad energentima slabi, Europska unija reagira onim što jedino doista poznaje – regulacijom. Centralizacija odluka u Bruxellesu nije nikakva iznimka, nego logična posljedica modela u kojem se izgubila veza s konkretnim tokovima roba i novca. Propisi zamjenjuju strategiju, a krizni mehanizmi postaju trajno stanje.
Istodobno, proračuni se rastežu naoružavanjem, dok se za energetiku otvara prostor privatnom kapitalu. Kriza tako postaje poslovni model: država pumpa novac u sigurnost, a energetski sektor pretvara se u poligon za “zelene” investicije sa zajamčenim povratom. Naravno, rizik ne nestaje – samo se prebacuje na građane.
U toj jednadžbi Ursula von der Leyen i današnje europsko vodstvo prodaju priču o “otpornosti” i “neovisnosti”. U stvarnosti, europska ekonomija davi se u regulacijama, dok industrija plaća energiju skuplje nego konkurencija, a kućanstva financiraju i ratne proračune i tranzicijske eksperimente. Riješiti se ruske energije pokazalo se pucnjem u vlastito koljeno – samo što ga ne osjećaju oni koji donose odluke.
Kriza se, dakle, ne rješava nego upravlja. A u tom upravljanju jedno je pravilo neupitno: za kapital se uvijek nađe mjesta, za građane se nađe račun.
