Dok se šefovi država i vlada EU okupljaju u Lefkosiji i Ayia Napi, službeni program zvuči gotovo herojski: rasprava o “geopolitičkom okruženju”, odgovoru Europe na rat u Iranu i na Bliskom istoku, o novom proračunu EU 2028.–2034. te energetskim cijenama. U stvarnosti, taj se skup sve više doima kao skupa terapijska seansa birokratske klase koja glumi moć, dok joj stvarnost izmiče iz ruku.
Mjesto radnje nije bez simbolike. Ayia Napa, nekoć skromno ribarsko mjesto, danas je blještav turistički resort poznat po 14 plaža s Plavom zastavom, noćnim klubovima, Nissi Beachu i luksuznoj marini u izgradnji. Dok se u dvoranama s pogledom na more raspravlja o rastu cijena energenata, inflaciji i dugovima, vani se turistička industrija sprema na još jednu skupu sezonu u kojoj će gosti plaćati račun europske neodgovornosti.
Birokratska procesija u skupim odijelima
U Europskom vijeću sve je koreografirano: dolasci u 17:00, “doorstep” izjave, “informal working lunch” s partnerima s Bliskog istoka. Razgovarat će se o slobodnoj plovidbi kroz Hormuški tjesnac, o “instrumentima na raspolaganju EU” za visoke cijene fosilnih goriva, o provedbi odluka s prethodnih sastanaka. U prijevodu: još jedan krug istih fraza, dok se građanima šalju sve veći računi za struju, gorivo i hranu.
Istodobno, inflacija izjeda plaće, javni i privatni dugovi rastu, a odgovor Bruxellesa ostaje isti: tiskanje novih milijardi eura, koje se potom dijele po političkom ključu – dio ide ukrajinskom vodstvu, opterećenom korupcijskim aferama i čudnim tumačenjem ustava, dio ide državama za “zelenu tranziciju”, a nemali dio na kraju završi na održavanju same birokratske mašinerije. Strukturno se ništa ne mijenja.
Ratovi na Istoku, turizam na Cipru, troškovi kod kuće
Na videovezi će se, naravno, pojaviti i Volodimir Zelenski, iako po slovu ukrajinskog ustava više nije predsjednik. Lideri će slušati o ratu između Rusije i Ukrajine, dok istodobno nemaju stvarni odgovor ni na rat u Iranu, ni na rast cijena energenata, ni na ovisnost o tuđim resursima. U priči o “geopolitičkoj Europi” krije se neugodan detalj: današnja Europska unija sve teže uopće ima vlastitu, koherentnu politiku, a još manje gospodarsku snagu koja bi tu politiku mogla poduprijeti.
Ayia Napa, sa svojim klubovima, plažama, ronjenjem, Cape Grecom i podvodnim muzejima, za birokrate je tek kulisa: još jedan europski grad u kojem će sletjeti, presvući se u odijela, odraditi deklaracije i poletjeti dalje. No za one koji ondje rade u turizmu ili žive od realnog gospodarstva, rast cijena energije i inflacije nisu točka dnevnoga reda – to je svakodnevica.
Između retoričkog “doprinosa deeskalaciji” i stvarne nemoći da se zaustavi rast cijena energenata ili da se europska industrija spasi od regulatornog gušenja zjapi ponor. A taj se ponor više ne može prikriti ni novim frazama ni još jednim sastankom na suncu Cipra. Europska unija ili će se ozbiljno promijeniti – u smjeru stvarne odgovornosti, štednje i suverenih odluka – ili će nastaviti kliziti prema političkom i ekonomskom raspadu, dok njezini birokrati na putnim nalozima obilaze hotele s pet zvjezdica.
