Kada je Aleksandar Vučić 17. rujna otvorio pogon za sklapanje izraelskih dronova u beogradskom Makišu, novinari nisu bili pozvani. Objašnjenje je bila povjerljivost proizvodnog procesa. Javnost je dobila videosnimke, obećanje o stotinjak radnih mjesta i najavu još triju tvornica, ali ne i ugovor, strukturu ulaganja ili jasno objašnjenje tko je vlasnik posla.
U pogonu površine oko 5000 četvornih metara zasad se sklapaju tri sustava izraelskog Elbit Systemsa: Lanius-X, FireFox-X i Magni-X. Vučić je rekao da bi se za godinu dana gotovo svi dijelovi trebali proizvoditi u Srbiji, dok bi valjevski Krušik isporučivao eksplozivna punjenja. Dio proizvodnje namijenjen je Vojsci Srbije, a dio izvozu.
Iza otvorenja krije se važnija priča od same proizvodne hale. Srbija od Izraela kupuje čitave povezane borbene sustave, a istodobno Izraelu prodaje streljivo i nudi proizvodnu bazu izvan izraelskog teritorija. To je već obrambeno-industrijski odnos, a ne obična kupnja nekoliko dronova. Ipak, javno dostupni podaci otvaraju pitanje tko u tom odnosu stvarno kontrolira novu tvornicu.
Tvornica je otvorena, ali najavljeno vlasništvo nije vidljivo
Pogon posluje pod imenom SDS Technologies. BIRN je utvrdio da se to ime u srpskom poslovnom registru pojavilo nekoliko sati nakon otvorenja, i to kao novi naziv ranije tvrtke CUPA Enterprises, registrirane 2025. za satelitske telekomunikacije. Vlasnik SDS Technologiesa je londonski CUPA Limited, čiji je većinski vlasnik grčki državljanin Athanasios Rammos.
To nije struktura koju su građani ranije čuli. Vučić je u travnju govorio o zajedničkoj tvrtki u omjeru 50 prema 50. Dokumentacija u koju su BIRN i Haaretz tada imali uvid upućivala je na Elbitovih 51 posto i 49 posto srbijanskog državnog trgovca oružjem Jugoimport-SDPR. U sadašnjem registriranom vlasništvu SDS Technologiesa nema ni Elbita ni Jugoimporta.
Veza s Elbitom ipak nije samo politička tvrdnja. Na otvorenju je bio Ran Kril, izvršni potpredsjednik izraelske kompanije zadužen za međunarodni marketing i poslovni razvoj, a u pogonu se sastavljaju proizvodi upravo te kompanije. Precizan pravni odnos između Elbita, SDS Technologiesa i srbijanske države, međutim, nije javno predstavljen.
Dodatnu pozornost privukla je uprava SDS-a. Na dan otvorenja među direktorima su upisani američki državljanin rođen u Libanonu George Antoine Elghossain i izraelski odvjetnik Zion Amir. Amir je u Izraelu poznat i kao odvjetnik premijera Benjamina Netanyahua. Ta činjenica pokazuje pristup visokom političkom i poslovnom krugu, ali sama po sebi ne dokazuje da Netanyahu ili izraelska vlada vlasnički upravljaju tvornicom.
Tri drona za urbano bojište
Najpoznatiji među trima sustavima je Lanius-X, mali dron za izviđanje i napad u zgradama, tunelima i drugim složenim prostorima. Elbit ga opisuje kao FPV sustav koji obrađuje sliku, pronalazi točke interesa i nosi smrtonosni ili nesmrtonosni teret. Kompanija navodi da je za napad potrebna odluka operatera.
FireFox-X je veći taktički sustav otporan na elektroničko ometanje, s komunikacijom putem optičkog vlakna, dometom do deset kilometara i bojnom glavom od jednog kilograma. Jedan operater može upravljati s više letjelica. Magni-X je izviđački mikro-dron za dnevno i noćno motrenje, prepoznavanje i praćenje objekata te rad u okruženju bez pouzdanog GPS signala.
Riječ je, dakle, o nizu koji povezuje izviđanje, označavanje mete i udar. Upravo zbog algoritamskog prepoznavanja i djelomično autonomnog leta organizacije koje se bave kontrolom autonomnog oružja upozoravaju na odgovornost pri izboru cilja. Elbit ističe da konačnu odluku o napadu donosi čovjek, no ostaje pitanje koliko algoritam oblikuje ono što će operater uopće prepoznati kao prijetnju.
Poslovi vrijedni gotovo dvije milijarde dolara
Makiš nije početak suradnje. Početkom 2025. Elbit je sklopio posao vrijedan oko 335 milijuna dolara za sustave PULS i velike izviđačko-borbene dronove Hermes 900, pri čemu je Srbija u medijskim i istraživačkim izvještajima identificirana kao kupac. U kolovozu iste godine objavljen je još veći, petogodišnji posao od približno 1,63 milijarde dolara za dronove, rakete dugog dometa, elektroničko ratovanje, obavještajne i komunikacijske sustave.
Beograd nije javno objavio cjelovite ugovore. No zbir tih nabava, prisutnost Elbitova rukovoditelja na otvorenju i pokretanje lokalne proizvodnje pokazuju da se ne radi o prolaznom poslu. Srbija kupuje čitavu tehnološku arhitekturu koja povezuje senzore, zapovjedne sustave, raketno topništvo, bespilotne letjelice i elektroničko ratovanje.
Suradnja teče i u suprotnom smjeru. Vrijednost srbijanskog izvoza oružja i streljiva u Izrael porasla je, prema službenim statističkim podacima koje su analizirali BIRN i Haaretz, s oko tri milijuna eura 2023. na 114 milijuna eura 2025. BIRN je utvrdio i izvoz proizvoda beogradskog EdeProa kompaniji IMI Systems, koja je od 2018. u vlasništvu Elbita.
Što dobiva Srbija
Prvi interes Srbije je vojni. Rat u Ukrajini pokazao je koliko su jeftini dronovi, izviđanje u stvarnom vremenu i elektroničko ratovanje promijenili odnos snaga. Lokalna montaža skraćuje rokove nabave, pojednostavljuje održavanje i stvara zalihu koju država ne mora čekati iz inozemstva. Ako se obećani prijenos tehnologije doista provede, korist bi bila veća od same montaže uvezenih dijelova.
Drugi interes je industrijski. Uvezivanje Elbitove elektronike i softvera s Krušikom, Jugoimportom i drugim dijelovima srbijanske namjenske industrije otvara izvozni proizvod više vrijednosti od klasičnog streljiva. Vučić je otvoreno rekao da postoji kupac na Bliskom istoku koji ne može kupiti izravno od Izraela, ali može od Srbije. Takav model može donijeti prihod, ali istodobno traži odgovor tko izdaje izvozne dozvole, tko provjerava krajnjeg korisnika i može li se proizvodnjom u Srbiji zaobići političko ograničenje koje vrijedi za izravan izraelski izvoz.
Treći interes je geopolitički. Srbija istodobno kupuje francuske Rafale, kineske protuzračne sustave, održava veze s Rusijom i sada gradi duboku obrambenu suradnju s Izraelom. Takva raspodjela dobavljača dio je politike strateškog manevriranja: Beograd ne želi sigurnosno ovisiti o samo jednom bloku, a svaku veliku kupnju pretvara i u politički kanal prema drugoj prijestolnici.
Što dobivaju Izrael i Elbit
Za Elbit je Srbija tržište, proizvodna baza i potencijalna izvozna platforma. Kompanija već ima proizvodne pogone u više europskih zemalja, uključujući sedam objekata u Rumunjskoj. Širenje proizvodnje smanjuje pritisak na kapacitete u Izraelu, približava proizvod kupcima i raspoređuje opskrbni lanac na više država.
Za izraelsku državu važan je i siguran izvor streljiva. Srbija je tijekom rata na Bliskom istoku postala znatno važniji dobavljač, dok su pojedine zapadne države raspravljale o ograničavanju izvoza Izraelu. Beograd istodobno ne postavlja političke uvjete kakve nameću neke članice Europske unije. To Izraelu daje pouzdanijeg partnera u trenutku kada su kapaciteti njegove obrambene industrije pod velikim opterećenjem.
Partnerstvo nosi i reputacijski teret. Sustavi Elbita koriste se u izraelskim operacijama u Gazi, a kompanija je predmet kritika organizacija za ljudska prava i UN-ove posebne izvjestiteljice Francesce Albanese. Izrael odbacuje optužbe za genocid. NATO-ova agencija za nabavu privremeno je 2025. suspendirala Elbit i dvije podružnice iz novih natječaja tijekom interne istrage; javno razjašnjenje konačnog ishoda te mjere nije bilo dostupno u izvještajima na kojima se temelji ovaj članak.
Postoji li američka veza?
U javno dostupnim ugovorima, registrima i službenim izjavama nema dokaza da je vlada Sjedinjenih Država financirala, ugovorila ili suvlasnički sudjeluje u pogonu u Makišu. Američko državljanstvo jednog direktora SDS Technologiesa nije dokaz uloge Washingtona. Ni činjenica da Elbit ima velike američke podružnice i da je američka vlada jedan od njegovih važnih kupaca ne pretvara ovaj posao u američki projekt.
SAD je imao važnu raniju diplomatsku ulogu u odnosima Srbije i Izraela. Washingtonskim dogovorom iz 2020. Srbija se obvezala otvoriti trgovinski ured i premjestiti veleposlanstvo u Jeruzalem, dok su Izrael i Kosovo uspostavili diplomatske odnose. Taj je paket pokazao da Washington može povezati balkansku i izraelsku politiku, ali sadašnji pogon dronova prema dostupnim podacima ostaje izraelsko-srbijanski poslovni i sigurnosni aranžman.
Dugoročno partnerstvo, ali pod velom tajnosti
Politička podloga odnosa postoji desetljećima. Diplomatske veze uspostavljene su 1948., prekinute 1967. i obnovljene 1991. Novi zamah došao je posjetom izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga Beogradu 2024., a u travnju 2026. dvije su države pokrenule prvi strateški dijalog i potpisale sporazum o razmjeni i zaštiti tajnih podataka u obrani.
Kada se tome pribroje gotovo dvije milijarde dolara najavljenih nabava, nagli rast trgovine oružjem, lokalna proizvodnja i plan još triju pogona, odgovor je prilično jasan: Srbija i Izrael grade dugoročno obrambeno partnerstvo. Ono nije savez u formalnom smislu, ali je dovoljno duboko da utječe na srbijansku vojnu doktrinu, industriju i vanjsku politiku.
Najslabija točka tog partnerstva nije tehnologija, nego transparentnost. Tvornica je otvorena bez novinara, njezin formalni vlasnik nije partner kojeg su vlasti mjesecima najavljivale, a veliki ugovori nisu objavljeni. Srbija može imati legitiman interes za snažniju obranu i napredniju industriju, ali vojna tajna ne bi smjela biti opći odgovor na pitanja o vlasništvu, javnom novcu i izvozu oružja. Upravo će odgovor na ta pitanja pokazati je li Makiš početak ozbiljne domaće proizvodnje ili samo zatvorena montažna linija unutar mnogo većeg političkog dogovora.
