Kanadski premijer Mark Carney 17. rujna 2026. stao je pred zastupnike Europskog parlamenta i prihvatio politički izazov koji mu je dan ranije ponudila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen: otvoriti vrata Kanadi kao prvoj ‘pridruženoj članici’ Europske unije. Zvučalo je kao povijesni korak. Problem je u tome što takav status u europskim ugovorima danas ne postoji.
To ne znači da je cijela priča prazna. Od trgovine i istraživanja do obrambene nabave, Kanada i EU već imaju odnose koji su dublji nego što sugerira uobičajena riječ ‘partnerstvo’. Ali postoji velika razlika između stvarnih ugovora i političke etikete. Kada se razdvoje brojke, pravila i interesi, vidi se da savez nije papirnat, dok je ‘pridruženo članstvo’ zasad upravo to: naziv koji tek treba dobiti pravni i gospodarski sadržaj.
CETA je dokaz da odnos nije samo protokol
Najjači argument protiv tvrdnje da je riječ samo o političkom teatru zove se CETA. Sporazum se privremeno primjenjuje od rujna 2017. i uklonio je gotovo sve carine između dviju strana. Prema podacima Europske komisije, ukupna trgovina robom i uslugama narasla je sa 72,1 milijarde eura u 2016. na 130 milijardi eura u 2025. Robna razmjena dosegla je 81,5 milijardi, a razmjena usluga 49 milijardi eura.
Brojke ipak otkrivaju i neravnotežu. EU je Kanadi drugi najveći trgovinski partner, ali je Kanada 2025. činila tek 1,8 posto ukupne vanjske robne razmjene Unije. Europska strana ostvarila je višak od 16 milijardi eura u robnoj i 9,7 milijardi u razmjeni usluga. Ni postojeće povlastice nisu potpuno iskorištene: stopa korištenja carinskih pogodnosti CETA-e za izvoz iz EU-a iznosila je 63,2 posto u 2024. Sporazum je donio rast, ali nije preko noći pretvorio Atlantik u jedinstveno tržište.
Još je neugodnija politička činjenica da deset članica EU-a ni devet godina nakon potpisa nije ratificiralo CETA-u. Među njima su Francuska, Italija i Poljska. Većina sporazuma zato se primjenjuje privremeno, dok zaštita ulaganja i planirani investicijski sud čekaju ratifikaciju svih 27 država. Ako Unija nije uspjela dovršiti postojeći sporazum s Kanadom, razumno je pitati koliko brzo može stvoriti sasvim novu kategoriju odnosa.
Obrana je otišla dalje od deklaracija
U sigurnosti se vidi najkonkretniji pomak. Partnerstvo za sigurnost i obranu, potpisano u lipnju 2025., samo po sebi nije pravno obvezujuće. Ono uređuje političku suradnju u kibernetičkoj sigurnosti, Arktiku, vojnoj mobilnosti, svemiru, hibridnim prijetnjama i potpori Ukrajini. No iz tog je okvira nastao opipljiv rezultat: Kanada je postala prva neeuropska država uključena u SAFE, europski instrument vrijedan 150 milijardi eura za zajedničku obrambenu nabavu.
Važna je granica koju političke poruke često zamagle. SAFE zajmove mogu dobiti članice EU-a, a Kanada dobiva mogućnost da njezine tvrtke i proizvodi sudjeluju u projektima. To je pristup tržištu, ne obrambeni savez s automatskim jamstvima. Ottawa kao prvi konkretan posao navodi ugovor prema kojem će montrealski Marconi Technologies isporučivati taktičke radijske sustave poljskom kibernetičkom zapovjedništvu. NATO pritom ostaje temelj kolektivne obrane i Kanade i većine članica EU-a.
SAD se ne može zamijeniti političkom odlukom
Približavanje Europi dobilo je ubrzanje zbog sukoba Ottawe i Washingtona, američkih carina i prijetnji novim trgovinskim ograničenjima. Carney zato govori o diverzifikaciji, suverenosti i mreži pouzdanih partnera. Ali geografija i desetljeća integriranih lanaca opskrbe ne mogu se poništiti jednim govorom. Statistics Canada navodi da je 71,7 posto kanadskog robnog izvoza u 2025. i dalje završilo u Sjedinjenim Državama. To jest manje od 75,9 posto godinu prije, ali još uvijek pokazuje razmjere ovisnosti.
Europa može kupovati više kanadskih energenata i kritičnih minerala, ulagati u preradu, obranu, umjetnu inteligenciju i kvantne tehnologije te otvoriti prostor za financijske usluge. Međutim, za to su potrebni terminali, luke, željeznice, dugoročni ugovori i usklađena pravila. Politički sporazum može ukloniti dio zapreka, ali ne može skratiti ocean niti u nekoliko godina preusmjeriti infrastrukturu građenu za sjevernoameričko tržište. EU je važna alternativa i osiguranje od ucjene, ali nije realna zamjena za SAD.
‘Pridruženo članstvo’ nema gotovu pravnu ladicu
Puno članstvo nije na stolu. Članak 49. Ugovora o Europskoj uniji govori o pristupanju europske države, a Carney je izričito rekao da Kanada ne traži puno članstvo. Postoji, međutim, članak 217. Ugovora o funkcioniranju EU-a, koji omogućuje sklapanje sporazuma o pridruživanju s trećim državama. Studija Europskog parlamenta taj instrument opisuje kao vrlo fleksibilan: odnos može biti nešto više od slobodne trgovine, ali može se približiti i dubokoj integraciji.
Tu nastaje i cijena. Pridružena država može sudjelovati u dijelovima europskog sustava, ali nema glas u institucijama koje donose pravila. Što bi Kanada željela dublji pristup jedinstvenom tržištu, to bi morala jasnije prihvatiti europske standarde o proizvodima, podacima, financijama, tržišnom natjecanju i možda kretanju ljudi. Otvorena su pitanja tko rješava sporove, koliko Ottawa uplaćuje u europske programe i može li dobiti povlastice bez obveza koje druge partnerske države već prihvaćaju.
Politička prepreka jednako je velika kao pravna. Za formalni sporazum takve težine bit će potrebna suglasnost svih 27 članica, a zatim i odgovarajući europski i nacionalni postupci. Irska je spremna istražiti ideju, dok je njemačka vlada pozdravila bliskiji odnos, ali zatražila oprez s nazivom ‘pridruženo članstvo’. U Kanadi oporbeni konzervativci traže parlamentarnu raspravu i upozoravaju na prenošenje ovlasti. To nisu sitni prigovori: upravo će razdioba suverenosti odrediti je li riječ o posebnom savezu ili samo novom imenu za postojeću suradnju.
Presuda će pasti na sadržaju, ne na ceremoniji
Najpošteniji zaključak nije ni oduševljenje ni podsmijeh. Odnos Kanade i EU-a nije tigar od papira: CETA je povećala trgovinu, Kanada sudjeluje u programu Horizon Europe, obrambene tvrtke dobile su pristup SAFE-u, a suradnja u sirovinama, tehnologiji i sankcijama Rusiji već ima institucije i projekte. Papirnat je zasad samo naslov ‘pridružene članice’, jer iza njega još nema dogovorene pravne osnove, prava, obveza, novca ni rokova.
Prvi ozbiljan test stiže 29. i 30. listopada 2026. na samitu EU-a i Kanade u Montrealu. Ako ondje nastanu pregovarački mandat, popis sektora, model rješavanja sporova, plan za ratifikaciju CETA-e i mjerljivi projekti u obrani, energiji i kritičnim mineralima, velika će riječ početi dobivati težinu. Ako ostanu samo govori o zajedničkim vrijednostima, ‘pridruženo članstvo’ poslužit će kao diplomatska poruka Washingtonu, ali ne i kao nova geopolitička arhitektura.
