Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 20. rujna 2026. održan je prosvjed pod sloganom „Za spas hrvatske kulture – NE zamjeni stanovništva“. Organizator Ronaldo Barišić odgovornost je adresirao i na sadašnju i na ranije vlade, tražeći povratak kvota, privremenu obustavu uvoza radnika i prednost za domaću radnu snagu. Događaj je privukao pozornost zbog teških riječi i napada na gradonačelnika Tomislava Tomaševića, ali prava tema nije bila pozornica na glavnom trgu. Prava tema je političko-ekonomski model koji je Hrvatska izgradila tijekom posljednjeg desetljeća.
Izraz „zamjena stanovništva“ nosi tvrdnju o namjernom i koordiniranom planu etničke promjene. Za takav plan nema (jasnih) dokaza. Ali odbaciti slogan ne znači odbaciti stvarnost koju dio građana njime opisuje. Hrvatska istodobno gubi velik broj vlastitih građana, posebno radno sposobnih, i manjak radnika nadoknađuje useljavanjem iz siromašnijih zemalja, sve više iz Azije. To nije tajna operacija, nego javna posljedica plaća, cijena, demografskog pada, slobode kretanja unutar Europske unije i odluka Vlade o tržištu rada.
Brojka koja objašnjava nelagodu: minus 55.454 i plus 56.429
Podaci Državnog zavoda za statistiku daju najjasniju sliku. Od 2021. do 2025. iz Hrvatske se odselio 117.401 hrvatski državljanin, a doselilo ih se 61.947. Neto gubitak iznosio je 55.454 hrvatska državljana. U istih pet godina doselilo se 76.792 državljana azijskih zemalja, a odselilo 20.363, što daje neto priljev od 56.429 ljudi. Podudarnost tih dviju brojki gotovo je savršena, ali sama po sebi ne dokazuje plan. Ona pokazuje nešto drugo: domaći demografski i radni gubitak te uvoz nove radne snage odvijali su se istodobno i u usporedivom opsegu.
Važno je ne varati čitatelja izborom samo jedne godine. U 2025. trend hrvatskih državljana privremeno se okrenuo: doselilo ih se 16.843, a odselilo 13.138, pa je saldo bio pozitivan za 3.705. Istodobno je saldo državljana azijskih zemalja bio pozitivan za 6.846. To je bitna promjena, no ne briše petogodišnji gubitak niti činjenicu da je 2025. Njemačka i dalje bila najčešća zemlja odredišta svih koji su se iseljavali iz Hrvatske.
DZS je za 2025. evidentirao ukupno 37.485 odseljenih osoba, a 54,2 posto bilo je u dobi od 20 do 39 godina. U toj ukupnoj brojci nalaze se i stranci koji napuštaju Hrvatsku, pa je ne smije automatski proglasiti odljevom Hrvata. Ipak, dobna struktura potvrđuje da se migracije događaju upravo u najaktivnijem dijelu života – kada se radi, zasniva obitelj i kupuje stan.
Njemačka: plaća više nego dvostruka, hrana gotovo jednako skupa
Ekonomski poticaj za odlazak nije apstraktan. Prema usporedivom Eurostatovu pokazatelju, prosječna godišnja plaća prilagođena punom radnom vremenu 2024. iznosila je 53.791 euro bruto u Njemačkoj, a 23.446 eura u Hrvatskoj. Njemački je prosjek bio 2,3 puta veći. To ne znači da svaki hrvatski radnik u Njemačkoj dobiva takvu plaću niti da mu cijela razlika ostaje nakon poreza i stanarine, ali pokazuje veličinu prostora koji dijeli dva tržišta rada.
Razlika u svakodnevnim cijenama mnogo je manja od razlike u plaćama. Eurostatov indeks cijena hrane za 2025., pri kojem je prosjek Europske unije 100, iznosio je 102,3 u Hrvatskoj i 102,7 u Njemačkoj. Drugim riječima, hrana je prema toj širokoj košarici bila gotovo jednako skupa. Njemačka je skuplja kada se gleda ukupna osobna potrošnja, osobito dio usluga, stanovanja i energije, pa usporedba ne smije biti svedena na tvrdnju da je ondje sve jednako jeftino. Ali ni taj korektiv ne poništava činjenicu da je jaz u plaćama višestruko veći od jaza u cijeni hrane.
U Hrvatskoj je prosječna mjesečna neto plaća tijekom 2025. bila 1.449 eura. Medijalna neto plaća u prosincu iznosila je 1.280 eura, što znači da je polovica zaposlenih primala manje od toga. Kada kućanstvo iz takvog dohotka plaća hranu čija je europska razina cijena praktički ista kao u Njemačkoj, odlazak više nije samo pitanje ambicije. Za mnoge postaje hladna računica.
Hrvatska je u deset godina izgubila gotovo desetinu stanovništva
Popis stanovništva pokazao je dubinu procesa koji je prethodio masovnom uvozu radnika. Hrvatska je 2011. imala 4.284.889 stanovnika, a 2021. njih 3.871.833. U deset godina nestalo je 413.056 stanovnika, odnosno 9,64 posto. Taj pad nije rezultat samo iseljavanja: u njemu su i niska rodnost, starenje i višak umrlih nad rođenima. No nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju odlazak na zapad postao je administrativno jednostavniji, dok domaća ekonomija nije dovoljno brzo zatvorila jaz u plaćama i kvaliteti javnih usluga.
Sredinom 2025. DZS je procijenio da Hrvatska ima 3.874.993 stanovnika, 8.760 više nego godinu ranije. Taj rast nije znak riješene demografije. Iste je godine rođeno 32.479 djece, umrlo je 50.007 ljudi, pa je prirodni pad iznosio 17.528 stanovnika. Pozitivna vanjska migracija nadoknadila je taj minus i podigla ukupan broj. Hrvatska, dakle, sve vidljivije održava broj stanovnika useljavanjem, dok domaće stanovništvo stari i prirodno se smanjuje.
Krajem 2025. u Njemačkoj je živjelo 413.480 hrvatskih državljana, prema njemačkom Saveznom statističkom uredu. Od njih je 61.750 rođeno u Njemačkoj, a 351.730 izvan nje. Ta brojka nije isto što i broj ljudi koji su se nedavno iselili iz Hrvatske – uključuje dugogodišnje stanovnike i njihove obitelji – ali pokazuje razmjere hrvatske prisutnosti na jednom jedinom zapadnom tržištu rada.
Vlada je 2021. uklonila gornju granicu
Ključna politička odluka stupila je na snagu 1. siječnja 2021. Novim Zakonom o strancima ukinut je sustav godišnjih kvota i uveden test tržišta rada. Logika je bila jednostavna: ako Hrvatski zavod za zapošljavanje ne pronađe domaćeg radnika, poslodavac može zatražiti dozvolu za državljanina treće zemlje. Za deficitarna zanimanja, produljenje dozvole i dio sezonskih poslova test se ni ne traži. Tadašnji ministar Josip Aladrović otvoreno je objasnio da više neće postojati kumulativni maksimalni broj, nego će moći doći onoliko radnika koliko je potrebno ekonomiji.
Posljedice su mjerljive. MUP je 2024. izdao 206.529 dozvola za boravak i rad. U 2025. izdano ih je 170.723: 80.365 za novo zapošljavanje, 70.275 za produljenje i 20.083 za sezonski rad. Do 31. kolovoza 2026. izdano je još 114.612 dozvola. To nisu brojevi jedinstvenih osoba niti broj stranaca koji su u istom trenutku u Hrvatskoj; uključuju produljenja i sezonske dozvole. Ali jesu mjera razmjera sustava koji je država uspostavila.
U 2025. najviše dozvola izdano je državljanima Bosne i Hercegovine, Nepala, Srbije, Filipina i Indije. Samo državljanima Nepala, Filipina i Indije pripalo je 64.737 dozvola, gotovo 38 posto ukupnog broja. Najveća potražnja bila je u turizmu i ugostiteljstvu te graditeljstvu, s više od 52 tisuće dozvola u svakoj djelatnosti, zatim u industriji, prometu i trgovini. To je slika ekonomije oslonjene na sezonalnost, gradnju i poslove s velikom fluktuacijom, a ne samo posljedica demografije.
Uvoz radnika može ublažiti manjak, ali i odgoditi rast plaća
Poslodavci imaju stvaran problem: radnika nema dovoljno, stanovništvo stari, a turizam i građevina trebaju ljude odmah. Bez stranih radnika dio hotela, restorana, dostave, prijevoza i gradilišta teško bi funkcionirao. To je činjenica koju ozbiljna analiza ne smije preskočiti.
No postoji i druga strana. Ako se manjak radnika sustavno rješava brzim uvozom ljudi iz zemalja u kojima su plaće još niže, smanjuje se pritisak na poslodavce da podignu plaće, poboljšaju uvjete, automatiziraju proizvodnju ili napuste poslovni model koji opstaje samo na jeftinom radu. Strani radnik nije kriv za to. On donosi istu racionalnu odluku kao Hrvat koji odlazi u Njemačku: seli se ondje gdje za svoj rad može dobiti više. Odgovornost je na pravilima koja uređuju tržište.
Vlada može opravdano istaknuti da je 2025. pooštrila uvjete, produljila trajanje dozvola kako bi smanjila administrativni kaos, olakšala promjenu poslodavca i smanjila broj dozvola za oko 17 posto u odnosu na 2024. U 2026. uvedena je i obveza osnovnog poznavanja hrvatskog jezika za produljenje dozvole. To su korekcije. One, međutim, dolaze nakon godina ubrzanog uvoza i ne mijenjaju činjenicu da Hrvatska još nema cjelovitu migracijsku i integracijsku politiku, na što je u izvješću za 2025. upozorila pučka pravobraniteljica.
Stvarni problemi nisu boja kože ni putovnica
Kulturne promjene su neizbježne kada u kratkom roku stigne velik broj ljudi koji ne govore hrvatski i dolaze iz drugačijih društvenih sredina. Ignorirati tu činjenicu jednako je neodgovorno kao pretvarati je u teoriju zavjere. Škole, zdravstvo, stanovanje, lokalne zajednice i javne službe trebaju kapacitet za jezik, uključivanje i provedbu pravila. Bez toga rastu odvojeni krugovi života, nepovjerenje i prostor za političku radikalizaciju.
Ali poznati, dokumentirani problemi nisu dokaz da su stranci kao skupina sigurnosna prijetnja. Pučka pravobraniteljica bilježi neisplatu plaća, neplaćeni prekovremeni rad, neprijavljivanje ozljeda, uznemiravanje i neprimjeren smještaj. Državni inspektorat je 2025. utvrdio osnovanu sumnju u nezakonit rad 961 državljanina trećih zemalja, najčešće u ugostiteljstvu, graditeljstvu i taksi-prijevozu. To prije svega govori o poslodavcima koji krše zakon i državi koja mora nadzirati tržište, a ne o kolektivnoj krivnji radnika.
Nema vjerodostojne službene osnove za tvrdnju da sama prisutnost stranih radnika uzrokuje rast kriminala. Postoje pojedinačna kaznena djela, kao u svakoj većoj populaciji, ali ozbiljan zaključak zahtijevao bi usporedive stope prema broju stanovnika, dobi, spolu i vrsti statusa. Takva analiza nije ponuđena uz prosvjedne parole. Strah se ne smije prodavati kao statistika.
Glavni domaći uzrok nalazi se u Banskim dvorima, ne u Nepalu
Kada se podaci slože, zaključak nije ugodan ni vlasti ni organizatorima prosvjeda. Nema dokaza o skrivenom planu etničke „zamjene stanovništva“. Postoji, međutim, stvarna zamjena dijela radne snage: hrvatski građani odlaze prema plaćama koje su u Njemačkoj više nego dvostruko veće, dok hrvatski poslodavci prazna mjesta popunjavaju ljudima iz zemalja siromašnijih od Hrvatske. Rezultat su demografske i kulturne promjene koje građani vide u svakodnevnom životu.
Vlada nije jedini uzrok. Njemačka potražnja za radnicima, sloboda kretanja u Europskoj uniji, starenje stanovništva, osobne odluke i potrebe poslodavaca važni su dijelovi priče. Ali Vlada je najvažniji domaći politički akter: godinama oblikuje poreze, plaće u javnom sektoru, stambenu i demografsku politiku, kvalitetu institucija, razvojni model i pravila za uvoz radne snage. Odlukom iz 2021. uklonila je gornju granicu, a integracijske mehanizme počela ozbiljnije graditi tek nakon što je broj dozvola prešao dvjesto tisuća godišnje.
Zato je glavni domaći uzrok današnjih migracijskih kretanja političko-ekonomski model, a ne ljudi koji su u njega stigli raditi. Dok je u Hrvatskoj racionalno otići, a hrvatskom poslodavcu racionalno uvesti jeftiniju i ovisniju radnu snagu, proces će se nastavljati. Vlada ga može usporiti samo politikom koja rad podiže iznad pukog troška: višim produktivnim plaćama, priuštivim stanovanjem, snažnim nadzorom poslodavaca, ciljanim i transparentnim useljavanjem te ozbiljnom integracijom. Sve drugo ostavlja prostor za dvije jednako pogrešne priče – da problema nema ili da su za njega krivi oni koji su došli popuniti prazna radna mjesta.
Kako smo računali
Izračun neto migracije za razdoblje 2021.–2025. temelji se na DZS-ovoj tablici vanjske migracije prema državljanstvu: zbrojeni su godišnji dolasci i odlasci hrvatskih državljana te kategorije Azija. Dozvole MUP-a nisu poistovjećene s brojem jedinstvenih radnika. Plaće Hrvatske i Njemačke uspoređene su Eurostatovim godišnjim pokazateljem prilagođenim punom radnom vremenu, a cijene Eurostatovim indeksom cijena hrane. Podaci o stanovništvu, prirodnom padu i plaćama u Hrvatskoj preuzeti su iz DZS-a; podaci o hrvatskim državljanima u Njemačkoj iz Destatisa; podaci o kršenju radnih prava iz izvješća pučke pravobraniteljice.
