Vlada je pronašla još jedan način da se bori protiv inflacije: svaki mali poduzetnik sada mora postati i arhivar vlastitih cijena. Od 1. listopada trgovci i pružatelji usluga uz aktualnu će cijenu morati jasno prikazati i dodatnu, takozvanu sidrenu cijenu koja je vrijedila 10. rujna. Oni koji imaju mrežnu stranicu morat će ondje objaviti i strojno čitljiv cjenik u CSV ili XML formatu.
Na papiru, ideja ima smisla: kupac lakše vidi koliko je nešto poskupjelo i može usporediti ponude. U praksi se, međutim, jedna ista uredba sasvim drukčije prelijeva na veliki trgovački lanac s informatičkim odjelom i na frizerski salon, servisera, stolara ili mali restoran koji cijene često određuju prema materijalu, opsegu posla i ponudi dobavljača.
Što se mijenja od 1. listopada
Odluka o dodatnoj cijeni obuhvaća sve trgovce u maloprodaji i pružatelje usluga. Za novobuhvaćene proizvode i usluge referentna je cijena ona od 10. rujna 2026., dok za ranije obuhvaćene kategorije hrane, pića, kozmetike, sredstava za čišćenje, toaletnih potrepština i proizvoda za kućanstvo ostaje datum 2. svibnja 2025. Sidrena cijena mora se pokazivati uz aktualnu i u oglašavanju, uključujući digitalne kanale i mrežne stranice.
Druga odluka nameće objavu cjenika na mrežnim stranicama onima koji ih imaju. Cjenici moraju biti u XML-u ili CSV-u, ažurirani prema propisanim rokovima, a objavljene verzije dostupne najmanje 30 dana. Propis predviđa i tehnička rješenja koja automatiziranim alatima omogućuju prikupljanje podataka o cijenama. Za velike sustave to je projekt za IT odjel; za mnoge male to je novi trošak, novi dobavljač i nova točka na kojoj mogu pogriješiti.
Transparentnost nije problem. Proporcionalnost jest.
Potrošač ima pravo znati cijenu i ima pravo usporediti je s ranijim iznosom. Ali sidrena cijena sama po sebi ne objašnjava zašto je usluga danas skuplja: ne prikazuje rast najamnine, struje, plaća, doprinosa, dijelova ni nabavne cijene materijala. Prikazuje samo razliku — i vrlo lako sugerira da je svaki rast cijene stvar dobre volje poduzetnika, a ne posljedica stvarnih troškova poslovanja.
Vlada tvrdi da veća transparentnost štiti potrošače te navodi da su kombinacija mjera utjecale na to da cijene hrane i bezalkoholnih pića budu 0,2 posto niže nego godinu prije. To je legitimna ambicija javne politike. No iz tog podatka ne slijedi automatski da je najpametnije svaku uslugu, pa i onu čija se cijena formira nakon pregleda ili dogovora s kupcem, ugurati u isti administrativni kalup.
Što pišu poduzetnici: od Excela do apsurda
Reakcije iz poslovnog svijeta na društvenim mrežama nisu jedinstvene, ali se ponavlja ista briga: pravilo je dovoljno široko da ulazi u djelatnosti u kojima klasičan cjenik nije stvaran opis posla. U javnoj objavi na LinkedInu Andreja Šturlan podsjetila je da servis najprije mora dijagnosticirati kvar, majstor vidjeti posao, a konzultant znati opseg angažmana — pa dio malih poduzetnika sada mora prvo odlučiti što je uopće njihov javni cjenik.
Šturlan pritom ne osporava transparentnost, nego pita što kupac zapravo vidi kada uz današnju cijenu stoji samo povijesni iznos, bez konteksta troškova. U istoj raspravi komentatorica Elena Srića Blašković otvoreno pita mora li onaj tko ima samo osnovnu web-stranicu dodatno platiti da bi prikazivao cijene. To nije ideološko pitanje, nego vrlo konkretan račun za mikropoduzetnika.
Dino Oreški, poduzetnik iz e-trgovine, u javnoj LinkedIn objavi novu je obvezu sažeo kao ‘još jednu birokratsku i nepotrebnu stvar’. Njegova poruka možda jest polemična, ali pogađa srž: ako propis traži dodatni rad, promjene softvera i redovito održavanje podataka, njegova cijena ne nestaje. Samo se prebacuje na one koji već vode posao, rade s kupcima i plaćaju sve ostale obveze.
Hrvatska obrtnička komora nakon donošenja odluka objavila je da od nadležnog ministarstva traži dodatna pojašnjenja o obuhvatu, primjeni po djelatnostima i mogućim izuzećima. Sama činjenica da ključna pitanja još traže tumačenje pokazuje koliko je rok do 1. listopada tijesan za one koji moraju provesti pravila.
Država želi podatke, mali žele jasna pravila
Najbolji dio ove mjere jest namjera da se cijene učine usporedivima, a loš je dio pretpostavka da svako poslovanje izgleda kao polica u supermarketu. Država ima pravo graditi sustav koji potrošaču daje više informacija. Ali ako želi da ga mali poduzetnici stvarno mogu provesti, mora ponuditi jednostavne obrasce, jasne iznimke za usluge koje se nužno ugovaraju po mjeri i razumna prijelazna pravila.
U suprotnom će se borba protiv inflacije svesti na poznatu hrvatsku disciplinu: napisati još jednu obvezu, poslati je u digitalni obrazac i čekati da frizer, vulkanizer, keramičar i OPG sami smisle kako je uklopiti u stvarni posao. Cijene možda budu vidljivije. Razlog zbog kojeg rastu — i račun koji država šalje najmanjima — neće.
