Donald Trump godinama je govorio o Grenlandu jezikom kupnje, vlasništva i američke kontrole. Takva je retorika u Kopenhagenu i Nuuku izazivala otpor, a u europskim prijestolnicama zabrinutost da američki predsjednik dovodi u pitanje suverenitet savezničke države. Međutim, kada se politička buka odvoji od onoga što je Washington stvarno želio postići na Arktiku, pojavljuje se drukčija slika: Sjedinjene Države nisu dobile vlasnički list, ali su dogovorile širi, trajniji i politički otporniji sigurnosni položaj nego što su ga imale prije.
Trump je 18. rujna objavio da su SAD, Danska i Grenland postigli sporazum koji, prema njegovu tumačenju, Washingtonu daje trajnu kontrolu nad sigurnosnim potrebama na Grenlandu. Naglasio je da SAD neće platiti kupoprodajnu cijenu te da će američka vojska imati dugoročnu sposobnost djelovati ondje gdje procijeni da je to potrebno. Danska i grenlandska vlada potvrdile su da je sporazum dogovoren i da bi trebao biti potpisan tijekom zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, nakon čega slijede nacionalni parlamentarni postupci.
Nije dobio otok, ali je dobio više nego što je imao
Najjednostavniji odgovor glasi: Trump nije dobio Grenland u smislu teritorijalnog vlasništva, američke aneksije ili prijenosa suvereniteta. Danska premijerka Mette Frederiksen izričito je poručila da sporazum priznaje suverenitet i teritorijalni integritet Kraljevine Danske, kao i pravo stanovnika Grenlanda na samoodređenje. Grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen sporazum je predstavio kao jačanje sigurnosti u kojem se priznaju interesi Grenlanda i njegov položaj u međunarodnoj suradnji.
Ali teritorijalna zastava nije jedino mjerilo moći. U geopolitičkom smislu važnije je tko može raspoređivati snage, koristiti zračni prostor, održavati baze, nadzirati prilaze Sjevernoj Americi i spriječiti strateške konkurente da steknu uporište. Prema javno dostupnim opisima sporazuma, Washington upravo na tim područjima dobiva više nego što je imao do sada. Zato se, gledano iz Trumpova kuta, može reći da je ostvario svoj cilj bez formalnog preuzimanja otoka.
Što su Sjedinjene Države imale prije
Američka vojna prisutnost na Grenlandu nije novost. Sporazum o obrani Grenlanda iz 1951. godine, kasnije dopunjen 2004., SAD-u je dao vrlo široka prava pristupa, preleta i vojnog djelovanja u dogovoru s Danskom. Tijekom Hladnog rata Amerikanci su na otoku imali više instalacija, dok je danas središnja točka američke prisutnosti svemirska baza Pituffik, nekadašnji Thule Air Base.
Pituffik nije simbolična postaja. Njegovi radari dio su američkog sustava ranog upozorenja na balističke projektile i praćenja objekata u svemiru. Položaj Grenlanda omogućuje nadzor najkraćih zračnih i raketnih pravaca između euroazijskog prostora i Sjeverne Amerike. Otvaranjem arktičkih pomorskih pravaca i rastom ruskih i kineskih ambicija, vrijednost otoka dodatno raste.
Zbog toga tvrdnja da je Trump od nule stvorio američki pristup Grenlandu ne bi bila točna. SAD je i prije imao iznimno široka vojna prava. Pravo pitanje nije, dakle, je li Amerika prvi put ušla na Grenland, nego što novi dogovor dodaje postojećem poretku.
Četiri dobitka koja mijenjaju odnos snaga
Prvi dobitak je trajnost. Prema američkim dužnosnicima koje su citirali vodeći američki mediji i Reuters, nova prava pristupa, preleta i baziranja trebala bi vrijediti čak i ako Grenland jednoga dana postane neovisan o Danskoj. To Washingtonu daje kontinuitet koji više ne ovisi samo o budućem ustavnom odnosu Kopenhagena i Nuuka.
Drugi dobitak je mogućnost širenja američke vojne prisutnosti. Javno predstavljeni okvir otvara prostor za dodatne baze, veću uporabu zračnog prostora i snažnije raspoređivanje snaga. Pojedinosti još nisu objavljene, ali politička namjera je jasna: Pituffik ne mora ostati jedina ozbiljna američka točka na otoku.
Treći dobitak je isključenje strateških konkurenata. Sporazum bi trebao onemogućiti uspostavu baza državama koje nisu članice NATO-a te ograničiti osjetljiva ulaganja protivničkih država. U praksi je to usmjereno prvenstveno prema Rusiji i Kini. Washington tako ne dobiva samo slobodniji prostor za sebe, nego i mehanizam kojim zatvara vrata suparnicima.
Četvrti dobitak je uključivanje samog Grenlanda kao stranke sporazuma. Stari sustav počivao je na odnosu Washingtona i Kopenhagena iz vremena kada Grenland nije imao današnju razinu samouprave. Novi trostrani okvir američkoj prisutnosti daje veću političku legitimnost na otoku i smanjuje opasnost da buduća grenlandska vlast cijeli aranžman odbaci kao naslijeđe odluke donesene bez nje.
Zašto su Danska i Grenland pristali
Kopenhagen je tijekom pregovora imao dva cilja koja su se na prvi pogled činila teško spojivima: zadržati američko sigurnosno jamstvo i istodobno spriječiti svako rješenje koje bi izgledalo kao prodaja ili predaja teritorija. Dogovor mu omogućuje upravo to. Danska ostaje suverena, Grenland zadržava pravo odlučivati o svojoj budućnosti, a američka vojna moć snažnije se veže uz obranu Arktika i sjevernog Atlantika.
Za Nuuk je osobito važno što se Grenland u novom okviru pojavljuje kao politički sudionik, a ne kao predmet dogovora velikih sila. Veća američka prisutnost može donijeti ulaganja u infrastrukturu, zračne luke, komunikacije i logistiku, ali istodobno otvara pitanje koliko će lokalna zajednica imati utjecaja na izbor lokacija, zaštitu okoliša i gospodarsku korist.
Trumpova maksimalistička taktika
Trump je pregovore otvorio zahtjevom koji je zvučao neprihvatljivo: Amerika treba Grenland. Takav nastup izazvao je diplomatski sukob, ali je istodobno promijenio početnu točku pregovora. Umjesto rasprave treba li Washingtonu dati još poneko tehničko pravo, saveznici su na kraju pregovarali o tome kako zadovoljiti većinu američkih sigurnosnih zahtjeva, a da formalni suverenitet ostane netaknut.
To je obrazac koji se ponavlja u Trumpovoj politici: postaviti zahtjev izvan dotadašnjeg raspona prihvatljivog, povećati politički pritisak, a zatim pobjedom proglasiti sporazum koji ne ostvaruje doslovno početnu prijetnju, ali znatno pomiče stanje u željenom smjeru. Kritičari će s pravom reći da nije dobio aneksiju. Njegovi pristaše jednako će opravdano odgovoriti da je dobio ono što je u vojnom i strateškom smislu najvrjednije, bez troška kupnje i upravljanja cijelim teritorijem.
Što još ne znamo
Potpuni tekst sporazuma još nije javno objavljen, a politička najava nije isto što i pravno dovršen posao. Dokument tek treba biti potpisan, a potom proći potrebne parlamentarne postupke. Tek će konačni tekst pokazati koliko su široka američka prava, na kojim se lokacijama mogu graditi nove instalacije, tko odobrava pojedine operacije i kako će se rješavati sporovi.
Nejasna je i Trumpova tvrdnja da sporazum za SAD neće imati trošak. Teritorij možda nije kupljen, ali svaka veća vojna prisutnost, izgradnja piste, luke, radarskog sustava ili baze ima cijenu. Nije poznato tko će financirati nove objekte, koliko će stajati njihovo održavanje ni kakvu će izravnu korist dobiti Grenland.
Otvoreno je i pitanje granice između legitimne sigurnosne provjere i političkog veta nad grenlandskim razvojem. Ako se široko protumači pojam osjetljivih ulaganja, Washington bi mogao imati snažan posredni utjecaj na izbor partnera za rudnike, luke, telekomunikacije i energetiku. Upravo će provedbeni mehanizmi pokazati je li riječ o savezničkoj koordinaciji ili o obliku funkcionalne kontrole bez formalne promjene granica.
Zaključak: Da — ako se rezultat mjeri stvarnom moći
Je li Trump dobio ono što je htio od Grenlanda? Ako je jedino mjerilo američka zastava nad Nuuku i zemljišne knjige na ime Sjedinjenih Država, odgovor je ne. Grenland nije prodan, Danska nije izgubila suverenitet, a stanovnici otoka nisu se odrekli prava na samoodređenje.
Ako se, međutim, gleda ono što velike sile u praksi žele — trajni vojni pristup, pravo baziranja i preleta, nadzor arktičkih pravaca, mogućnost širenja prisutnosti i zatvaranje prostora Rusiji i Kini — tada je odgovor potvrdan. Trump je dobio više nego što je Washington imao prije, a ključna prava pokušao je vezati uz sam Grenland tako da prežive i moguću buduću neovisnost otoka.
Nije dobio Grenland kao nekretninu. Dobio je velik dio stratečkog učinka koji bi vlasništvo trebalo proizvesti, bez političkog i financijskog tereta formalne aneksije. Upravo zato ovaj dogovor, pod uvjetom da bude potpisan i potvrđen, za Trumpa predstavlja stvarnu pobjedu: maksimalistički zahtjev pretvorio je u sigurnosnu arhitekturu koju su Danska i Grenland mogli prihvatiti, a Amerika iz nje izlazi s trajnijim i širim ovlastima nego što ih je imala jučer.
