Kad iskusni europski političar posegne za tvrdnjom da je pobjeda jedne stranke "kraj Europe", problem više nije samo u toj stranci nego i u političkoj klasi koja je ostala bez uvjerljivog jezika. Romano Prodi nije ponudio argument zašto bi birači u Njemačkoj morali ostati vjerni sadašnjem europskom kursu; ponudio je prijetnju raspadom. To nije snaga uvjerenja, nego znak slabosti modela koji se sve teže brani rezultatima.
To je i moja osnovna primjedba njegovoj izjavi o AfD-u: Europa nije isto što i sadašnja ideološka i institucionalna matrica Bruxellesa, niti je svako osporavanje te matrice automatski udar na europsku civilizaciju. Naprotiv, kad se politički pluralizam u najvećoj članici svodi na pitanje opstanka kontinenta, tada se Unija ne štiti nego sužava. AfD se može oštro kritizirati, njezini stavovi se mogu pobijati, ali nije ozbiljno tvrditi da građani Njemačke gube pravo tražiti drukčiji smjer čim taj smjer uznemiri staru europsku gardu.
U Prodievim istupima vidi se još jedno proturječje koje vrijedi istaknuti. S jedne strane podržava prijedlog Elly Schlein o zajedničkom djelovanju s Giorgiom Meloni na području energetike i klime i naziva ga "apsolutno razumnim" jer je riječ o "ogromnoj nacionalnoj krizi" koja pogađa sve. S druge strane, kad dođe do političke alternative na razini Europe, više nema prostora za razumnu raspravu, nego se aktivira retorika kraja. Dakle, suradnja je poželjna kad služi održavanju postojećeg okvira, ali demokratska promjena postaje opasnost kad dovede u pitanje njegove temelje. To nije obrana Europe, to je obrana monopola nad europskom idejom.
Prodi je sam opisao krizu sustava koji sada brani
Najzanimljiviji dio njegova nastupa zapravo nije napad na AfD, nego dijagnoza same Europske unije. Prodi otvoreno kaže da Europa drži lijepe govore, a zatim sve ostaje na tome. Kaže da procesi odlučivanja ne omogućuju provedbu donesenih odluka. Kaže da se sve prebacilo na Vijeće, da je Komisija postala tijelo koje samo daje prijedloge i da se na kraju skriva iza propisa i istraga. To nisu sitne tehničke primjedbe; to je priznanje duboke institucionalne iscrpljenosti.
Ako je tako, onda rast nezadovoljstva nije nikakva povijesna devijacija, nego politička posljedica. Građani ne traže alternativu zato što su odjednom kolektivno poludjeli, nego zato što predugo gledaju Uniju koja proizvodi ambicioznu retoriku i skromne učinke. Kad sam Prodi priznaje da je problem provedba, veto, prebacivanje odgovornosti i birokratsko skrivanje iza procedura, onda više nije uvjerljivo govoriti kao da je najveća prijetnja Europi sama pojava konkurentske vizije. Veća prijetnja je tvrdoglavo inzistiranje da je potrošeni model jedini dopušteni model.
Tu dolazimo do važne političke činjenice koju europski centar uporno odbija prihvatiti: podrška alternativama ne nastaje u praznini. Ona se hrani osjećajem da su odluke udaljene, da se nacionalne politike svode na upravljanje posljedicama tuđih dogovora i da se građanima o ključnim smjerovima govori odozgo. Prodi spominje istočnu Njemačku, napetosti i osjećaj manje vrijednosti. Upravo je to razlog za više političkog sluha, a ne za manje. Ako dio društva trajno osjeća da ga se podučava, disciplinira i moralno procjenjuje, on će prije ili poslije izabrati one koji obećavaju prekid s takvim poretkom.
Europa nije vlasništvo jedne doktrine
Prodi AfD naziva antieuropskom, nacionalističkom i rasističkom. To su teške političke ocjene i legitimno ih je iznijeti u javnoj borbi. Ali iz tih ocjena ne slijedi automatski zaključak da bi "od Europe ne bi ostalo ništa". Takva formulacija nije analiza nego politička dramatizacija. Europa je preživjela financijske krize, Brexit, migrantske lomove, rat na kontinentu i duboke sporove među članicama. Teško je ozbiljno vjerovati da je toliko krhka da bi je srušila sama činjenica da u jednoj državi na vlast dođe stranka koja traži drukčiji odnos prema multinacionalnim institucijama.
Štoviše, ako je europska konstrukcija doista toliko ovisna o ideološkoj homogenosti velikih članica, onda je mnogo slabija nego što njezini branitelji vole tvrditi. Demokratski poredak mora podnijeti i političke ishode koji mu nisu po volji. U suprotnom više ne govorimo o samopouzdanju demokracije, nego o njezinu uvjetnom prihvaćanju: glasajte slobodno, ali samo dok ne ugrozite već zadani smjer.
Zato je pogrešno i politički kratkovidno svaku snažniju kritiku sadašnjeg europskog kursa tretirati kao herezu. Današnje vodstvo EU nije jedini mogući tumač europskog interesa. Njegov ekonomski i politički pogled očito proizvodi zamor, nepovjerenje i sve slabiju sposobnost provedbe vlastitih odluka. U takvim okolnostima AfD, sviđalo se to kome ili ne, ima pravo ponuditi svoju viziju ako za nju ima potporu građana. O toj viziji treba raspravljati bez histerije, a ne zabranjivati je simboličkim proglašenjem apokalipse.
Europa neće propasti zato što se o njoj misli drukčije od Prodia. Propast će bude li i dalje vjerovala da je spašava upravo ona politika koja ju je dovela do institucionalne ukočenosti, demokratskog umora i straha od vlastitih birača.
