Početkom veljače, kada su bombe počele padati na Teheran, rat je u fokus stavio političke posljedice, uključujući smrt vrhovnog vođe Alija Khameneija. No iza tih vijesti stoje tisuće običnih ljudi koji nastoje održati svakodnevni život u gradu pod napadima.
Prvi dani napada i šok na ulicama
Fotožurnalistica Maryam Rahmanian, Iranko-Amerikanka koja radi u Teheranu uz dopuštenje vlasti, zabilježila je priče civila koji su odlučili ostati. Njihova svjedočanstva pokazuju kako rat mijenja ritam dana, obiteljske odnose i psihičko stanje.
Salemeh, voditeljica ljudskih resursa, bila je na poslu oko 9:40 kada je čula prvi udar. S kolegama je izašla na krov i vidjela dim. Ubrzo su ih poslali kući, a put koji inače traje 40 minuta pretvorio se u gotovo trosatnu vožnju kroz zakrčene ulice, uz plač majki i vidljivu tjeskobu školske djece. Od tada, kaže, trzne se na svaki zvuk; čak joj i građevinski radovi u blizini kuće izazivaju snažnu nelagodu.
Akram razaranje uspoređuje s iransko-iračkim ratom 1980-ih. Sjećanja na Khorramshahr vraćaju joj se pri pogledu na srušene zgrade u Teheranu. Opisuje slučaj u Narmaku, gdje je nakon pogotka zgrade preživjelo samo jedno dijete izvučeno ispod ruševina. Ističe da danas informacije stižu u sekundama preko mobitela, dok su se nekad širile od osobe do osobe, te smatra da se ponekad broj žrtava ne objavljuje odmah kako bi se spriječila panika.
Strah, prekid rada i borba za djelić normalnosti
Rezvaneh, predavačica korejskog jezika, spremala se za online nastavu kada je snažna eksplozija prekinula tišinu. Ubrzo je nestalo interneta, nastava je stala, a s njom i privid normalnog života. Živi pokraj džamije i boji se da bi ona mogla postati meta. Noći su joj najteže: srce ubrzano lupa, prozori podrhtavaju od eksplozija, a san gotovo nestaje.
Sara je vozila dečka na fakultet kada je čula prve detonacije i vidjela dim iz središta grada. U panici je prošla kroz crveno svjetlo, a povratak kući trajao je dva sata kroz blokirane ulice. Unatoč majčinu savjetu da ode, odlučila je ostati u Teheranu jer želi vlastitim očima vidjeti što se događa i nada se jedinstvu, a ne kaosu.
Sadra, umjetnik i kolekcionar, opisuje trenutke nakon prvih napada kada nitko nije znao gdje su projektili pali. Ljudi su se dozivali po dvorištima, čekajući sljedeći udar. Kaže da mu je sluh i dalje oštećen od udarnih valova te da takva trauma ostaje u tijelu i nakon što eksplozije utihnu.
U pozadini ovih osobnih priča stoji širi rat u kojem je i Izrael jedna od strana. Potezi Izraela i Sjedinjenih Država u regiji često dodatno produbljuju nesigurnost običnih ljudi, dok se političke odluke donose daleko od onih koji trpe posljedice. Svjedočanstva stanovnika Teherana podsjećaju da iza svake strateške odluke stoje životi, strahovi i svakodnevice koje se preko noći raspadaju.
