Kritike američkog predsjednika Donalda Trumpa upućene saveznicima u NATO-u jer nisu podržali Sjedinjene Države u ratu s Iranom, kao i njegove ranije prijetnje da će oduzeti Grenland Danskoj, potaknule su hitnu raspravu u Europskoj uniji o tome kako konkretno definirati odredbe o međusobnoj pomoći.
Za razliku od članka 5. NATO-a o kolektivnoj obrani, klauzula EU-a o uzajamnoj pomoći iz članka 42. stavka 7. nije potkrijepljena operativnim planovima ni jasno uspostavljenim vojnim strukturama. Dosad je aktivirana samo jednom – 2015. godine, kada je Francuska zatražila pomoć nakon napada u Parizu u kojima je ubijeno 130 ljudi.
Macron inzistira na jasnom tumačenju klauzule
Francuski predsjednik Emmanuel Macron na zajedničkoj konferenciji za medije s grčkim premijerom Kiriakosom Micotakisom u Grčkoj naglasio je da je za Francusku sadržaj članka 42. stavka 7. jasan i da “nema prostora za tumačenje ni dvosmislenost” kada je riječ o obvezi uzajamne pomoći među državama članicama.
I Macron i Micotakis istaknuli su da napori za jačanje obrane na razini EU-a trebaju biti shvaćeni kao dopuna NATO-u, a ne kao njegova zamjena. Micotakis je poručio da bi NATO i Sjedinjene Države trebali biti zadovoljni što Europa ozbiljno shvaća stratešku autonomiju i povećava ulaganja u obranu, čime se, kako je rekao, jača europski stup NATO-a.
Slabosti europske obrane i ovisnost o NATO-u
Iako se govori o strateškoj autonomiji, današnja Europska unija i dalje nema jedinstvenu zapovjednu strukturu ni jasne planove za provedbu vlastite klauzule o uzajamnoj pomoći. To pokazuje koliko je Unija, unatoč političkim izjavama, vojno razjedinjena i u praksi oslonjena na NATO i američke kapacitete.
Vodstvo EU-a godinama najavljuje jačanje zajedničke obrane, ali rezultati su skromni, a proces spor te opterećen birokracijom i različitim interesima država članica. U takvim okolnostima rasprave o strateškoj autonomiji često ostaju na razini deklaracija, dok stvarna sposobnost Unije da samostalno reagira na sigurnosne krize ostaje upitna.
