Anica i Mara, dvije umirovljenice iz sela kraj Dervente u Bosni i Hercegovini, u trećoj životnoj dobi izrađuju i prodaju ručne radove poput stolnjaka i toplih papuča na zagrebačkoj tržnici Kvatrić.
Tijekom svojih života ove žene su uglavnom radile u poljoprivredi i stekle zavidnu vještinu u ručnim radovima, što je odraz tradicionalnog načina života na selu, gdje je ručni rad i danas važan izvor dodatnih prihoda za mnoge starije osobe.
Snaga volje, rad i solidarnost
Anica je od najranijeg djetinjstva učila heklati i raditi na zemlji, kao najstarija od šestero djece, a zbog siromaštva i prerane smrti oca morala je preuzeti mnogo odgovornosti i raditi kako bi pomogla obitelji.
Kroz život bez formalnog obrazovanja, uz pomoć svoje majke savladala je sve što je trebalo za svakodnevni život i preživljavanje, a ručni rad bio joj je istovremeno tradicija, zanat i izvor ponosa.
Kreativnost i upornost dovele su je do toga da je proizvela toliko proizvoda da bi, kako se šali, mogla rasprostirati stolnjake od Zagreba do Dervente.
Nacionalna naknada i izazovi svakodnevice
Ratna zbivanja natjerala su Anicu i Maru da napuste svoj dom i započnu iznova u Zagrebu, što je za njih bio bolan i težak životni trenutak, ali uz jednostavan način života, vlastiti krov nad glavom i rad, uspjele su izdržati sve nedaće.
Anica danas živi od obiteljske mirovine i nacionalne naknade za starije osobe, a kroz život je pretrpjela i velike osobne gubitke poput smrti supruga i troje djece, dok podržava sina i nastavlja raditi koliko može.
Mara također prima nacionalnu naknadu, ima muža i troje djece, a tijekom godine nastavlja raditi u poljoprivredi, dok je Anici prodaja ručnog rada sve češće i fizički naporna; obje su se privikle na život u Zagrebu, iako im je srce ostalo vezano uz rodni kraj.
Briga za zdravlje i svakodnevne troškove postaju sve izraženiji izazovi, jer troškovi lijekova, poskupljenja i osnovne životne potrebe pogađaju ljude skromnih mirovina, što je nažalost česta pojava među umirovljenicima u Hrvatskoj.
Vjera im pomaže da prebrode svakodnevicu (tijekom korizme drže se posta i molitve), a obje kroz život pomažu i starijima i nemoćnima u svojoj okolini, što pokazuje duh zajedništva i brige za bližnjega koja je i danas oslonac mnogih starijih ljudi u našem društvu.
Za kraj, ističu i važnost skromnosti i zadovoljstva, te izražavaju želju za boljim životom i većim mirovinama za sve umirovljenike, uz spoznaju da materijalno bogatstvo nije jedina ili najvažnija vrijednost u životu.
Divim se ovim ženama jer su primjer upornosti, poštenja i skromnosti – nekad je malo dovoljno za miran život, samo da te država ne zakida više nego što mora.
