Rat između Sjedinjenih Država pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa i Irana sve snažnije pogađa svjetsko gospodarstvo. Cijena nafte raste, pomorski promet kroz Hormuški tjesnac pod stalnom je prijetnjom, a pregovori o primirju praktički su stali. U takvim okolnostima sve je više znakova da Teheran zasad bolje podnosi pritisak nego Washington.
Iranska strategija pritiska kroz naftu i more
Bez neposredne prijetnje novog, razornog bombardiranja, Iran ostvaruje ključni cilj – podizanje cijene nafte i time dodatni pritisak na Trumpovu administraciju. Iranski mediji povezani s državom otvoreno razmatraju moguće nove mete, uključujući podmorske podatkovne kabele u Hormuškom tjesnacu, što bi dodatno zakompliciralo situaciju u regiji.
Istodobno, iranska vojska signalizira moguću konvencionalnu eskalaciju, navodeći kao potencijalne ciljeve rafineriju Ruwais u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i postrojenje Abqaiq u Saudijskoj Arabiji. Iako je, prema tvrdnjama američkog ministra obrane Petea Hegsetha, veći dio iranske mornarice uništen, mali iranski čamci i dalje gotovo nekažnjeno napadaju teretne brodove i tankere u blizini tjesnaca.
Američka vojska je od početka blokade iranskih luka i povezanih brodova presrela više od 30 plovila, no Iran je, u trenucima i na mjestima koja sam bira, napao najmanje pet brodova u tom spornom pomorskom koridoru.
Diplomatska igra živaca i Trumpovo ograničeno vrijeme
Trump javno tvrdi da ima „sve vrijeme svijeta“, dok Iran, kako kaže, nema. No politička realnost i pritisak tržišta govore da upravo Washingtonu vrijeme brže istječe. Njegove nedavne objave na društvenim mrežama, u kojima je tvrdio da je dogovor blizu i da će Iran predati „nuklearnu prašinu“ i odustati od obogaćivanja uranija, pokazale su se promašenima.
Na to je odgovorio predsjednik iranskog parlamenta i glavni pregovarač Mohammad Bagher Ghalibaf, optuživši Trumpa da laže. Iran se potom nije pojavio na pregovorima u Islamabadu, a napetosti u tjesnacu ponovno su porasle. Ghalibaf sada tvrdi da je „neprijatelj strateški poražen“ i da Iran ima gornju ruku.
Iranski pregovarači, koji su već tijekom pregovora o nuklearnom sporazumu 2015. pokazali sposobnost postupnog izvlačenja ustupaka, i sada koriste sličnu taktiku. Dok Trump javno odbija ukidanje američke blokade Hormuškog tjesnaca, Teheran vješto manevrira, izbjegava otvorene zahtjeve i pokušava do ciljeva doći kroz niz malih, ali dobro tempiranih koraka.
U Islamabadu je sada zavladala potpuna tišina: curenja informacija gotovo da nema, a svi uključeni svjesni su da bi svaki pogrešan potez mogao dodatno uzdrmati već napete odnose i još snažnije pogoditi globalna tržišta.
