Nezadovoljstvo unutar Europske unije
Kako se sukob između Irana i Zapada nastavlja, u političkom središtu Europske unije raste tenzija zbog navodno prevelikog samostalnog djelovanja predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen u pitanjima vanjske politike, što mnogi smatraju zadiranjem u ovlasti država članica i visoke predstavnice Kaje Kallas.
Prema izvorima iz EU-a i izvještajima poput onih iz Politica, najmanje devet diplomata i parlamentarnih zastupnika kritiziralo je von der Leyen zbog nedopuštenog diplomatskog aktivizma, osobito u vezi s krizom oko Irana te ubrzavanja procesa proširenja EU-a prema Ukrajini i suradnje s administracijom Donaldom Trumpom.
Dio europskih političara zamjera Ursuli von der Leyen da je u prvim danima sukoba javno sugerirala potporu promjeni režima u Teheranu i brzo započela niz diplomatskih pregovora s liderima Bliskog istoka, zanemarujući pritom službene procedure.
Centristička francuska zastupnica Nathalie Loiseau naglašava kako predsjednica Komisije ne posjeduje formalnu diplomatsku službu niti govori uime svih država, čime njezine izjave gube službenu težinu, a sličnog su mišljenja i brojni najviši diplomati drugih zemalja članica.
Posao koordinacije stavova država članica Europske unije i formuliranja zajedničkih političkih poruka formalno pripada visokoj predstavnici Kaji Kallas, čime se nastoji izbjeći konfuzija i nejasnoće u međunarodnim odnosima EU-a.
Mnogi su zabrinuti što von der Leyen javno iznosi politike i stajališta za koja nije dobila izričito ovlaštenje, čime, po njima, dovodi u pitanje europsku političku koheziju.
Te napetosti dolaze do izražaja i na važnim događajima poput konferencije veleposlanika u Bruxellesu, na kojoj nastupaju i Kallas i von der Leyen.
Oporbe i unutarnje rasprave o nadležnostima
Europska komisija odbija prozivke, navodeći kako von der Leyen pokazuje potrebno političko vodstvo u skladu s europskim ugovorima te održava kontakte sa svjetskim liderima kao dio svojih obveza, ali naglašava da službeni stav o ratu s Iranom uvijek donosi visoka predstavnica uz konsenzus svih država članica.
Tijekom gotovo sedam godina svog mandata, von der Leyen je vodila Europsku uniju kroz razne globalne krize – pandemiju, rat u Ukrajini, trgovinsku borbu sa SAD-om – što je donijelo zahvalnost europskih lidera, ali i povećalo očekivanja od njezine uloge.
Iako je većina članica podržavala proaktivnost predsjednice Komisije kad je riječ o Ukrajini, osjetljivi konflikti na Bliskom istoku i inicijative za proširenje izazivaju veći otpor i zabrinutost kod država koje traže veći oprez i usklađenost unutar EU-a.
Kritičari upozoravaju da je komunikacija von der Leyen prema državama Bliskog istoka često bila preambiciozna jer Europska komisija nema vojnu ni diplomatsku autonomiju – ključne odluke i vojni angažman ostaju u domeni država članica ili Europskog vijeća.
Neke izjave von der Leyen smatraju se previše kontroverznima, poput navodne podrške promjeni režima u Iranu, što je zasmetalo članicama s naglašenim pacifističkim i međunarodnopravnim pristupom, poput Španjolske i premijera Pedra Sancheza.
Često su i stavovi o poštovanju međunarodnog prava ili vojnom angažmanu unutar EU-a neujednačeni, zbog čega europska vanjska politika pokazuje određenu fragmentiranost, osobito u kriznim situacijama poput aktualnog rata u Iranu.
S druge strane, same zaljevske zemlje bile su, prema izjavama Komisije, zadovoljne što von der Leyen pokazuje angažman, smatrajući to znakom važnosti regije za Europu, iako to ne rješava ključna pitanja ovlasti i identiteta politike EU-a.
Dodatne napetosti pojavile su se nakon što je predsjednica Komisije poslala povjerenicu za Mediteran, Dubravku Šuicu, u Washington na inauguralni sastanak Trumpova Odbora za mir, što je naišlo na otvorenu skepsu i kritike iz Francuske i drugih članica koje ne žele povezivanje EU-a s politikom Donalda Trumpa.
Povjerenica Šuica je, unatoč službenim distanciranjima Komisije, sudjelovanjem u Odboru izazvala dojam da cijela Unija podržava inicijativu, iako takav konsenzus među državama članicama ne postoji.
Paralelno, Kaja Kallas pokušavala je koordinirati zajednički stav članica EU-a oko Odbora za mir, tražeći od ministara vanjskih poslova da budu suzdržani, što je primjer kako bi se po nekima trebala voditi europska vanjska politika.
Komisija ističe da slanje Šuice ne znači automatsku političku podršku Trumpovom tijelu te se ograđuje od bilo kakvog izravnog odobravanja potencijalnih odluka tog odbora.
Važno je napomenuti da konsenzus unutar EU-a nije uvijek lako postići, pogotovo oko strateški važnih pitanja kao što su proširenje Unije ili vojni angažman, pa se nerijetko reflektiraju razlike između institucija poput Komisije i država članica.
Prijedlozi za ubrzavanje ulaska Ukrajine u EU, koji dolaze iz krugova Komisije, potiču napetosti među članicama koje zaziru od preskakanja propisanih procedura i inzistiraju na kriterijima zasluga i spremnosti, osobito u svjetlu novonastalih geopolitičkih realnosti.
Unatoč kritikama, veliki broj predstavnika država vidi von der Leyen kao učinkovitu menadžericu za krizna vremena i podržavaju njezinu energiju u rješavanju vanjskopolitičkih izazova, pogotovo u odnosu na Ukrajinu i partnerstvo sa SAD-om.
Ipak, otvoreno je pitanje je li Europskoj komisiji potrebno proširiti ovlasti u vanjskoj politici kako bi djelovala u skladu s današnjim sigurnosnim izazovima ili njezina proaktivnost riskira narušavanje delikatne unutarnje ravnoteže između institucija Europske unije.
