Napisala Nada Tušak
Foto: N1/Screenshot
Na Banovini se danas sudaraju dva svijeta. U jednom su Excel tablice, projekcije prihoda, priče o tisućama radnih mjesta i „povijesnoj prilici” za Hrvatsku. U drugom su čovjek, stado, pašnjak i djedovina. U prvom stoji poduzetnik Jaka Andabak i politička mašinerija koja mu drži ljestve. U drugom stoji jedan povratnik, Mile Bajić – Baja, i kaže: „Ne dam.”
Plan je moćan i blještav: Pantheon AI, podatkovni centar umjetne inteligencije kraj Topuskog, u selu Pecka. Vrijednost – više od 50 milijardi eura, ako pitate PR-materijale i one koji od svakog projekta rade nacionalni mit. Problem je što se taj mit gradi na zemlji koja je nekom djedovina, a ne prazna ploha iz PowerPoint prezentacije.
Pantheon AI i kult „višeg interesa“
Jaka Andabak je, prema riječima povratničke obitelji Bajić, pokupovao gotovo svu zemlju oko njihova gospodarstva. Ostao je još taj jedan komad – pašnjak na kojem pase stado, mjesto povratka nakon rata, simbol da se na Banovinu ipak netko vratio. Upravo taj komad postao je posljednja prepreka megaprojektu koji vladajući guraju kao nacionalni spas.
Kad Mile Bajić kaže „Ne dam”, odgovor iz političko-poslovne sfere glasi: ako nećeš prodati, može te se izvlastiti. Čarobna riječ: „viši interes”. U hrvatskoj praksi to često znači samo jedno – ono što je tvoje, uzet će netko drugi, uz prilagođeni zakon i potpis podobnog ministra. HDZ-ova država godinama je brusila upravo takve mehanizme, od pomorskog dobra do lokalnih izvlaštenja. Sad je red došao na Banovinu.
Dok Andrej Plenković govori o „povijesnoj prilici” i megainvesticiji koja će navodno preporoditi kraj, u selu Pecka priča je brutalno jednostavna: čovjek može ostati bez doma i zemlje. Bavimo se cifrom od 50 milijardi, usporedbama sa „sto Peljeških mostova”, umjesto da hladno pogledamo u temelje – tko točno, kako točno i po kojoj cijeni za lokalne ljude.
Zemlja je, kažu, većinom kupljena. Dva dana prije potpisivanja ugovora u Dubrovniku, Baja čuje bušilice. Radovi počinju prije nego što su mještani uopće jasno obaviješteni. Transparentnost? Formalno, negdje na papiru. Stvarno – opet ista priča: dogovori u tišini, lokalna zajednica u drugom planu.
Banijci, povratnici i prezrena djedovina
Sve se događa u Pecki, selu bez interneta, gotovo bez stanovnika, bez table s natpisom. U Zagrebu to izgleda kao savršena „prazna” lokacija za digitalni hram „bogova podataka”. No za Bajiće to nije praznina, nego djedovina. Mjesto na koje su se vratili nakon rata, u kojem žive od stada i zemlje, bez glamura i bez presica.
U simbolici projekta posebnu težinu ima i sam naziv – Pantheon. Hram svih bogova. U zemlji koja se deklarira kršćanskom, sada se gradi novi hram: ovaj put bogovima profita, podataka i tehnološkog mita. Iza njega stoje domaći tajkuni, politička elita i vlak nesmiljene globalne utrke u umjetnoj inteligenciji. A na trasi tog vlaka stoji jedan čovjek s ovcama i tvrdi da je ovo „gore od rata”.
Ironija je bolna: godinama slušamo kako država želi povratak ljudi na Banovinu, kako se mora obnoviti i oživjeti. Kad se netko doista vrati, živi i radi, onda mu se na glavu stavlja etiketa smetnje napretku. Povratnik postaje problem jer ne želi prodati. Još više – jer ne želi biti izbačen pod krinkom „višeg interesa”.
S druge strane, načelnik Općine Topusko Ivica Kuzmić u projektu vidi priliku za razvoj. Prihod općine, kaže, mogao bi se povećati tri puta, ulagalo bi se u infrastrukturu, možda bi se netko i vratio, možda bi došle nove obitelji. Na papiru to zvuči savršeno. No već smo puno puta slušali slične priče, dok je lokalna zajednica od silnog razvoja dobila tek prašinu s gradilišta i račune za skuplje komunalije.
Hrvatskoj ne trebaju još jedne bajke o spasonosnim stranim ili domaćim ulaganjima kojima se maše kao PR-alatom. Treba joj pošten odgovor na jednostavno pitanje: je li normalno da se povratniku i malom čovjeku šalje poruka da ga se može elegantno izgurati s djedovine čim postane smetnja nečijoj PowerPoint prezentaciji?
Oko Pantheon AI vrte se mitovi – da će trošiti struje kao jedan grad ili više od nuklearke Krško, da će trošiti vode kao cijeli Split dnevno, da će presušiti Utinju i izvore. Dio toga sigurno je pretjerivanje, ali činjenica je da takvi centri gutaju goleme količine energije i vode. Umjesto da nas vlast i investitori uvjere transparentnim brojkama, studijama i javnim raspravama, oni biraju – propagandu.
Građane se bombardira milijardama, „naj” projektima, rekordima. Računa se na to da će bljesak cifri zaslijepiti svaki otpor. Tko se usudi reći „ne” takvom čudu, odmah je nazadan, protiv razvoja, protiv budućnosti, protiv AI. A možda je jednostavno – za to da ga se kao čovjeka i vlasnika zemlje poštuje.
I na kraju, kadar koji sve ruši: na lokaciji budućeg hrama podataka mirno pase stado ovaca. Nema holograma, nema budućnosti, nema milijardi – samo trava, životinje i čovjek koji ih vodi. Mile Bajić stoji tamo kao posljednji branitelj jedne ideje koje smo, čini se, kolektivno zaboravili: da je dom više od stavke u investicijskom memorandumu.
Povijest je puna onih koji su, kad je došlo stani-pani, rekli „Ne dam”. Danas, na Banovini, to govori jedan povratnik kojem prijete izvlaštenjem u ime „višeg interesa”. A tko god misli da je to tek sporedna priča u sjeni 50 milijardi, nije razumio ništa ni o ovoj zemlji ni o ljudima koji su još uvijek spremni ostati na njoj.
