Sjedinjene Američke Države i Izrael našli su se u središtu novog vala nezadovoljstva među državama Perzijskog zaljeva zbog aktualne politike prema Iranu i zanemarivanja interesa arapskih saveznika. U političkim se krugovima u regiji sve otvorenije postavlja pitanje isplativosti dugoročnog ulaganja u savez sa SAD-om, osobito u trenutku kada se arapske brige oko regionalne stabilnosti i energetskih ruta guraju u drugi plan.
Desetljećima su zaljevske monarhije Washington doživljavale kao ključnog strateškog partnera. Izgrađen je širok sigurnosni, energetski, financijski i diplomatski okvir suradnje, a države Zaljeva otvorile su svoj teritorij gotovo neograničenoj američkoj vojnoj prisutnosti. Trgovinska razmjena je 2024. premašila 120 milijardi dolara, a na summitu u Rijadu 2025. dogovoreni su poslovi veći od 2 bilijuna dolara, ponajprije u energetskom, infrastrukturnom i obrambenom sektoru.
Tri stupa zaljevskih očekivanja
Zauzvrat, zaljevske su vlade očekivale da će njihovi ključni interesi biti uvaženi i ugrađeni u američku politiku prema regiji. Ti interesi počivaju na tri stupa: gospodarskoj diversifikaciji, regionalnoj stabilnosti i energetskoj sigurnosti.
Zemlje poput Saudijske Arabije posljednjih su godina ulagale znatan politički i financijski kapital u pokušaje smirivanja napetosti. Rijad je radio na okončanju rata u Jemenu, otvarao kanale prema Iranu i Turskoj, te jačao veze s državama kao što je Pakistan. Cilj je bio izgraditi stabilniji regionalni poredak kroz diplomaciju, a ne kroz nove sukobe.
Istodobno, aktualna američka administracija u razgovorima s Iranom sve češće se percipira kao usmjerena prvenstveno na interese Izraela, dok se strateške bojazni arapskih partnera stavljaju u drugi plan. Posebnu zabrinutost izaziva percepcija da Washington podržava politiku izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koju u regiji mnogi smatraju usmjerenom na održavanje napetosti i nadmoći, a ne na stabilizaciju.
Sigurnost pomorskih pravaca i poziv na arapsko jedinstvo
Takav pristup, upozoravaju brojni analitičari u Zaljevu, izravno pogađa sigurnost ključnih pomorskih pravaca – prije svega Tjesnaca Hormuz i Bab al-Mandeba. Svaka eskalacija napetosti u tim točkama povećava rizik za svjetska tržišta nafte i plina te ugrožava glavne izvore prihoda zaljevskih država, ali i energetsku stabilnost globalnog gospodarstva.
U tom kontekstu jača teza da se dugoročna stabilnost ne može graditi oslanjanjem na daleku silu koja ne dijeli istu geografiju i demografiju. Dio država i dalje vjeruje u „poseban odnos” sa SAD-om, no istodobno se bilježe i koraci koji se tumače kao slabljenje zajedničke pozicije arapskih proizvođača nafte. Primjer je odluka Ujedinjenih Arapskih Emirata o izlasku iz OPEC-a, što mnogi vide kao udar na zajedničku pregovaračku snagu unutar energetskog sektora.
Raste stoga poziv da arapske države resurse usmjere prije svega na unutarnji razvoj, jačanje gospodarske, sigurnosne i vojne samodostatnosti te na dublji međusobni dijalog i suradnju. Takav pristup trebao bi, prema zagovornicima ove linije, stvoriti ravnotežu snaga utemeljenu na političkom partnerstvu, ekonomskom natjecanju i regionalnoj solidarnosti, a ne isključivom oslanjanju na vanjske pokrovitelje.
U praksi to znači veće ulaganje u zajedničke obrambene projekte, koordinirane energetske politike i infrastrukturno povezivanje unutar arapskog svijeta. Dok Washington nastoji održati utjecaj u regiji, sve je jasnije da će budući odnos zaljevskih država prema SAD-u ovisiti o tome hoće li se njihovi sigurnosni i ekonomski interesi ubuduće uvažavati jednako kao interesi drugih američkih partnera na Bliskom istoku.
