Povlačenje oko 5000 američkih vojnika iz Njemačke, koje je naredila administracija Donalda Trumpa, na papiru izgleda kao još jedno „tehničko prilagođavanje“ rasporeda snaga. U stvarnosti, to je hladan tuš za europske elite koje već desetljećima žive u zoni komfora pod američkim sigurnosnim kišobranom. Taj kišobran se sada počinje zatvarati – polako, ali ustrajno.
U Washingtonu više ni ne skrivaju da je fokus premješten prema Indo-Pacifiku i unutarnjim američkim prioritetima. Europa, navikla da drugi plaća račun njezine sigurnosti, sada dobiva jasnu poruku: ili ćete plaćati više i ozbiljnije, ili ćete ostati sami.
Njemačka kao simbol, ne samo baza
Pentagonov glasnogovornik Sean Parnell objasnio je da je ministar obrane Pete Hegseth naredio povlačenje nakon „procjene uvjeta na terenu“, uz rok od šest do dvanaest mjeseci. No stvarni razlog je širi od vojnih kalkulacija. Ovo je politička poruka, i to jasnija od većine govorancija na summitu NATO-a.
U Njemačkoj je i dalje raspoređeno oko 38.000 američkih vojnika, a ondje se nalaze ključna zapovjedništva za Europu i Afriku. Njemački teritorij desetljećima je bio kralježnica američke projekcije moći prema Europi, Mediteranu, Bliskom istoku i dijelovima Afrike. Zato povlačenje dijela snaga nije puka logistika – ono udara u samu simboliku poslijeratne sigurnosne arhitekture.
Trump već godinama otvoreno proziva europske članice NATO-a zbog nedovoljnog izdvajanja za obranu. Istina je da mnoge vlade u Europskoj uniji radije pune domaće klijentske mreže i javni sektor nego proračune za obranu. Politički je ugodnije dijeliti subvencije nego ulagati u oružane snage, a Amerikanci su, htjeli mi to priznati ili ne, čitavo vrijeme bili spremni pokrivati taj manjak ozbiljnosti.
Činjenica da je povlačenje iznenadilo i dio dužnosnika Pentagona samo pokazuje da se u Washingtonu sve više odluka donosi političkim refleksom, ali i da je strpljenje prema europskom zabušavanju pri kraju. I republikanci koji danas kritiziraju ovaj potez, poput savjetnika Brada Bowmana, čine to prije svega polazeći od američkog interesa – ne europskog.
Europa između fraza i praznih baza
Dio istočnih članica NATO-a, posebno onih koje Rusiju i dalje vide kao glavnu prijetnju, već je uznemiren. Povlačenje brigade iz Rumunjske ranije ove godine bio je prvi alarm. Sadašnja odluka oko Njemačke dodatno naglašava da američka vojna prisutnost u Europi više nije sveta krava. Nema garancije da će brojke i baze ostati netaknute samo zato što je tako bilo zadnjih 70 godina.
Dok političari u Bruxellesu i prijestolnicama EU nastavljaju mantre o „transatlantskom jedinstvu“, realnost je grublja. Američki prioriteti se mijenjaju, dok europsko vodstvo – od Ursule von der Leyen naniže – i dalje funkcionira kao da je dovoljno donositi nove regulacije, klimatske ciljeve i identitetske rezolucije. Sigurnost se, međutim, ne brani PowerPoint prezentacijama ni bruxelleskim frazama.
Uz to, europska ekonomija, iscrpljena birokratskim eksperimentima i stalnim nametima, sve je manje sposobna financirati ozbiljniji obrambeni iskorak. Teško je graditi kredibilnu vojnu silu dok gospodarstva posrću pod teretom regulacija i politički proizvedenih energetskih kriza. Iz te perspektive, američko povlačenje nije samo izazov, nego i ogledalo europske nemoći.
Rasprava se zato više ne vrti oko pukog broja vojnika u Njemačkoj. Riječ je o ulozi Sjedinjenih Država u svijetu i o tome kakvu ulogu uopće želi imati Europa. Ako se europske države nastave ponašati kao da je netko drugi trajno zadužen za njihovu sigurnost, bit će sve teže objašnjavati građanima zašto bi itko u Washingtonu riskirao vlastite resurse zbog kontinenta koji ne želi riskirati svoje.
I dok se u deklaracijama i govorima i dalje ponavlja ista priča o partnerstvu i zajedničkim vrijednostima, broj vojnika na terenu govori drukčiji jezik. Europa se navikla na američki kišobran kao na prirodno stanje stvari. Taj refleks sada puca. Pitanje je samo hoće li se europske vlade probuditi na vrijeme – ili tek kad postane jasno da se kišobran nad kontinentom doista više ne otvara.
