Ulicama Trsta prvog svibnja ponovno su se zavijorile jugoslavenske zastave i crvene zvijezde. Tako je to gotovo svakog Praznika rada. Nekolicina njima, lunatika i ponajprije pijanaca – nostalgičara mračnog režima koji cijelu godinu provodi po birtijama – ustala je omamljena rakijom na noge.
Talijani i Tršćani su zgroženi, baš kao i većina žitelja tog i dalje multietničkog grada. Stoga nije nimalo čudno da su nad ovim hepeningom zblenuti i slovenski zastupnici u tršćanskoj gradskoj skupštini, kao i oni malobrojni Hrvati koji žive u regiji. Za mnoge Talijane, Slovence i Hrvate koji dobro znaju povijest ovog grada, taj prizor nije romantična slika nekog davnog antifašističkog sna, nego podsjetnik na četrdeset dana okupacije, foibe, noćna kucanja na vrata i nestanke bez povratka. Dok povorke mašu jugo-barjacima, u pozadini ostaje pitanje: kakvu točno prošlost ovdje slavimo?
Za razliku od onih koji danas otkrivaju Tita kroz memove i nostalgične statuse, Trst svoju lekciju o tom režimu platio je vrlo skupo. Ovdje se ne radi o apstraktnoj raspravi na društvenim mrežama, nego o gradu koji je 1. svibnja 1945. doživio ulazak vojske čiji je jasan cilj bio – promijeniti državnu pripadnost grada. Nije to bila romantična „oslobođena zona“, nego planska okupacija s političkom računicom.
Foibe, nestanci i četrdeset dana koji se ne zaboravljaju
Četrdeset dana jugoslavenske vojske u Trstu nije samo fusnota u povijesnim knjigama. Za lokalno stanovništvo to su i dalje vrlo konkretne slike: noćne racije, zatvaranja, deportacije, nestanci. Riječ foibe ovdje ne treba prevoditi niti objašnjavati – ona pripada jeziku grada prije nego što je ušla u udžbenike i političke deklaracije. Ona označava iskustvo koje u ovoj sredini nije retorika, nego obiteljsko pamćenje.
U tom kontekstu prvomajske povorke s jugoslavenskim zastavama djeluju kao svjesno potiskivanje traumatične memorije. Nitko razuman ne spori legitimnost radničkih prosvjeda, borbe za plaće i dostojanstvo rada. Problem počinje onog trenutka kada umjesto sindikalnih parola ulicama idu simboli režima koji je u ovom gradu ljudima oduzimao upravo – dostojanstvo i temeljna prava.
Pod izlikom antifašizma, u Trstu je 1945. testiran model koji će kasnije postati prepoznatljiv u cijeloj Jugoslaviji: snažan aparat kontrole, političke čistke, represija prema „neprijateljima naroda“. Nije to bila epizoda u kojoj su stradali samo Talijani. U istom mehanizmu nestajali su i Slovenci, Hrvati i unutarnji protivnici režima. Tko god se nije uklapao, postajao je višak.
Od Trsta do Golog otoka: logika istog sustava
Sustav koji se prvih dana po ulasku u Trst predstavio kao „oslobodilačka“ vojska vrlo se brzo razotkrio kao klasičan režim: kontrola, cenzura, strah. Nakon razlaza sa Staljinom 1948., isti taj sustav još se dodatno ukrutio prema vlastitim građanima. Goli otok od 1949. nije pogreška puta, nego logična posljedica – mjesto za slanje nepodobnih, označenih kao „informbiroovci“. Tko je jednom prihvatio logiku da protivnik nema prava, neće se zaustaviti na jednoj nacionalnosti ili jednoj skupini.
Zato je pitanje prvomajskih zastava u Trstu puno dublje od banalnog spora oko simbola. Riječ je o tome jesmo li spremni priznati da se pod likom „maršala“ krije režim koji je gušio političke protivnike od Trsta do Golog otoka. Kada se danas podignu jugoslavenske zastave, poruka nije samo „mi smo antifašisti“, nego i svjesno prešućivanje onih koje je isti taj režim meljao desetljećima.
Pritom se stalno ponavlja ista retorika: simboli su navodno „neutralni“, „povijesni“, „folklorni“. Ali u gradu koji je doživio noćna odvođenja i masovne grobnice takvi simboli ne mogu biti folklor. Ovdje je riječ o sjećanju na stvarne ljude koji se nikada nisu vratili.
Svake godine u Trstu gledamo isti scenarij: radnički zahtjevi, potpuno legitimni u društvu koje i dalje pati od nejednakosti, spojeni su sa zastavama režima koji je građanima oduzimao pravo na drugačije mišljenje. I svake godine gotovo nitko iz politike ni sindikata ne postavlja elementarno pitanje: zašto upravo ovdje i upravo ovim datumom?
Narativ o „dobroj Jugoslaviji“ i „romantičnom Titu“ možda dobro zvuči na sigurnoj udaljenosti, u udobnim salonima ili na društvenim mrežama. U Trstu, gradu čije su ulice vidjele i tenkove i kamione bez povratne karte, takav narativ znači jedno: svjesnu odluku da se žrtve pretvore u statistiku, a simbole jednog režima u simpatični rekvizit prvomajske parade.
Zato jugo-barjak u Trstu ne može biti samo tkanina na vjetru. On je poruka – i to poruka onima koji još pamte. A sve dok se ta memorija gura pod tepih pod izlikom „napretka“ i „antifašizma“, ovaj će grad svake godine 1. svibnja živjeti dvostruku stvarnost: službenu proslavu rada i tihu, upornu nelagodu zbog zastava koje podsjećaju na dane kada je i sam grad bio – bez prava glasa.
Tito je na mnogim mjestima činio i dobre stvari, no Trst, Goli otok, Bleiburg… sigurno nisu bila ta.
