U Ludbregu se danas nije prosvjedovalo protiv kokoši ni protiv svakog oblika peradarstva. Dvjestotinjak okupljenih poslalo je konkretnu poruku: ne prihvaćaju da kompleks od deset peradarnika, projektiran za 558.210 pilića po turnusu, nikne u poduzetničkoj zoni Apatija oko 400 metara od najbližih kuća i rijeke Bednje. Iza te brojke stoji priča o promijenjenom opsegu projekta, povjerenju u javne postupke i pitanju koliko lokalna zajednica doista sudjeluje kada se odlučuje o zahvatu koji joj mijenja svakodnevicu.
Projekt planira Perutnina Ptuj-Pipo, tvrtka iz MHP grupe. Prema javno dostupnim podacima, svaki od deset objekata imao bi kapacitet od 55.821 pilića po turnusu, a ukupna godišnja proizvodnja prelazila bi tri milijuna pilića. To je industrijski pogon, ne mala seoska peradarnica — i upravo ta razlika objašnjava zašto se pitanje proširilo izvan samog naselja Apatija.
Što građani zapravo osporavaju
Građanska inicijativa Apatija navodi četiri skupine razloga: mogući utjecaj na zrak, vodu i tlo; gospodarenje gnojem i otpadnim vodama; dodatni promet te blizinu kuća, vrtova, voćnjaka i poljoprivrednih površina. Organizatorica prosvjeda Jelena Brcković poručila je da mještani ne žele takvu farmu u blizini domova i da se boje posljedica za zdravlje, lokalnu poljoprivredu i kvalitetu života. To su zabrinutosti građana, a ne dokazana šteta: upravo zato je sadržaj okolišne dokumentacije i uvjeta koje projekt mora ispuniti presudan za javnu raspravu.
Jedan od najozbiljnijih prigovora odnosi se na razmjer. Inicijativa uspoređuje poslovni plan na temelju kojeg je krajem 2023. prodano zemljište — 370.000 pilića po turnusu — s elaboratom iz siječnja 2026., u kojem se navodi 558.210 pilića po turnusu. Ako su podaci usporedivi na način na koji ih inicijativa predstavlja, riječ je o povećanju većem od 50 posto. Građani zato tvrde da ne govore o istom projektu za koji je lokalna vlast prvotno tražila povjerenje.
Drugi spor je zbrinjavanje gnoja. Inicijativa se poziva na navod iz elaborata da u samom kompleksu nije predviđeno centralno skladište, uz opis da se gnoj uklanja po završetku proizvodnog ciklusa. Protivnici projekta smatraju da je kod takva kapaciteta upravo logistika uklanjanja, transporta i konačnog zbrinjavanja pitanje na koje javnost treba dobiti precizan, provjerljiv odgovor — s rutama, rokovima i odgovornošću, a ne samo općenitom tvrdnjom da će sve biti riješeno.
Peticija, ugovor i osjećaj da su došli prekasno
Građanska inicijativa prikupila je 2.926 potpisa protiv projekta. Gradonačelnik Dubravko Bilić osporava ukupan broj kao broj valjanih potpisa, ali i sam ističe da je riječ o legitimnom i velikom interesu javnosti. Gradsko vijeće ipak nije prihvatilo prijedlog za raskid kupoprodajnog ugovora: za raskid su glasovala tri vijećnika, sedam je bilo protiv, a dva su bila suzdržana.
Za građane je upravo tu središte nepovjerenja. Kad se zemljište proda, ugovor potpiše, a administrativni postupci krenu, javna rasprava često izgleda kao da dolazi nakon ključne odluke. Bilić pak odgovara da bi raskid bez ugovornog razloga Grad mogao izložiti penalima te da je uloga Grada osigurati uvjete, dok ministarstva i druga državna tijela kroz dokumentaciju trebaju utvrditi ispunjava li projekt propisane standarde.
Gradonačelnikov stav nije da je svaka farma automatski dobra, nego da se štetnost ili prihvatljivost moraju utvrđivati stručnim postupkom i provjerljivim podacima. To je načelno ispravno. Ali jednako je legitimno pitanje građana jesu li sve ključne informacije — posebno promjena kapaciteta, promet, voda i gnoj — bile dovoljno jasne prije nego što su gradski vijećnici odbili raskid ugovora.
Nije svaka bojazan dokaz, ali nije ni svaka dozvola društvena dozvola
U ovoj raspravi vrijedi izbjeći dva laka pojednostavljenja. Prvo: da svaka velika peradarska farma nužno mora zagaditi okoliš. To nije činjenica koju je moguće zaključiti bez potpune dokumentacije, projektnih mjera, nadzora i stvarnih mjerenja. Drugo: da je svaki projekt prihvatljiv samo zato što se nalazi u gospodarskoj zoni i može dobiti propisane dozvole. Zakonitost je nužna, ali ne zamjenjuje transparentnost niti rješava pitanje prihvaća li zajednica razmjer industrijskog zahvata uz svoje domove.
Za stanovnike Apatije problem nije samo miris ili broj kamiona. Riječ je o osjećaju da se od njih očekuje da prihvate rizik, dok korist ostaje apstraktna. Za Grad je problem drukčiji: kako ne srušiti ugovor i investicijski kredibilitet bez čvrstog pravnog temelja. Za investitora je ključan zadatak dokazati, dokumentom po dokument, da projekt može funkcionirati bez neprihvatljivog utjecaja na okoliš i susjedstvo.
Što bi razriješilo spor
Rasprava će ostati zaglavljena između straha i općih uvjeravanja sve dok javnosti nisu jednostavno dostupni odgovori na nekoliko pitanja: kolika je stvarna potrošnja vode, kako se prikupljaju i zbrinjavaju gnoj i otpadne vode, koliko će kamiona prometovati i kojim rutama, kakve su početne vrijednosti kvalitete zraka i vode te tko ih i koliko često mjeri kada rad počne. Jednako je važno razjasniti odnos prvotnog poslovnog plana i sadašnjeg projektiranog kapaciteta.
Prosvjed u Ludbregu zato nije samo lokalni sukob oko peradarnika. On je test može li Hrvatska imati industrijsku poljoprivredu, a da odluke ne izgledaju kao gotova stvar koju susjedi saznaju kada su im manevarski prostor i povjerenje već potrošeni. Apatija ne traži da se činjenice zamijene emocijama. Traži da se činjenice iznesu na stol prije nego što proizvodnja počne.
