Ivan je cijeli svoj radni vijek proveo kao profesor povijesti u Zagrebu, gdje je prvo predavao u učiteljskoj školi, potom na sadašnjoj 11. gimnaziji na Savskoj cesti, i taj posao smatra izuzetno vrijednim dijelom svog života.
Život nakon nesreće i umirovljenje
Nakon prometne nesreće, zbog koje je morao ranije u mirovinu, Ivan je ostvario samo 28 godina radnog staža, ali ističe da se brzo prilagodio novom načinu života te slobodno vrijeme ispunjava čitanjem, rješavanjem križaljki i usavršavanjem znanja o povijesti.
Povijest, koja ga uvijek iznova zanima, doživljava kao višeznačnu i slojevitu priču, često uvjetovanu pobjednicima, a smatra i da društvo često stigmatizira umirovljenike kao manje vrijedne i neproduktivne, što otvara pitanje njihove uloge i poštovanja u današnjem društvu.
Skromnost, svakodnevica i problematika mirovina
Ivan svakodnevno pješači po Maksimiru i naglašava važnost fizičke aktivnosti za zdravlje, dok odlazak u prirodu koristi i za promišljanje o životu i društvu, svjestan da su umirovljenici nerijetko zanemareni i da mirovina često nije dovoljna za dostojanstven život.
Iako je zadovoljan skromnim životom, ističe kako u društvu uvijek postoji podjela na privilegirane i one manje vrijedne te smatra da je sreća više stanje duha nego materijalno stanje, jer ni oni s puno imovine nisu uvijek zadovoljni.
Umirovljenici u Hrvatskoj često žive od malih mirovina i snalaze se prema mogućnostima, no vjera u vlastite vrijednosti, obitelj i jednostavne radosti čini temelj njihove svakodnevne borbe.
Takva iskustva oslikavaju realnost starijih ljudi čija je mudrost često zanemarena, iako bi društvo s više poštovanja prema njima bilo uređenije i humanije.
Ugledajući se na ljude poput Ivana, mlađe generacije mogu učiti o radnoj etici, strpljenju i važnosti cijenjenja jednostavnih stvari, što su tradicionalne vrijednosti prijeko potrebne suvremenom društvu.
Ne daje stanje s umirovljenicima prostora za optimizam jer sve dok se nagrađuje površnost umjesto marljivosti i čestitosti ovakva nepravda ih čeka i sutra kad se i sami nađu u mirovini.
