Dinastija Bonaparte poznata je po svom osnivaču, carem Napoleonu Bonaparteu, koji je ostavio dubok trag kao vojskovođa i vladar Europe početkom 19. stoljeća.
Nakon pada Napoleona I., dinastija je doživjela pad moći, a njegov sin Napoleon II. umro je mlad i nije uspio naslijediti očevu vlast.
Obnova bonapartističke moći dogodila se sredinom 19. stoljeća izborom Napoleona III., nećaka Napoleona I., za cara Francuske tijekom 1848. godine, čija je vladavina završila porazom u Francusko-pruskom ratu 1871.
Napoleon IV., sin Napoleona III., odrastao je u Engleskoj, a iako je imao ambiciju nastaviti obiteljsku tradiciju kao vojnik i vođa, sudbina mu je bila kratka i tragična.
Put do vojne časti i tragedija
Kao mladić, Napoleon IV. pridružio se francuskoj vojsci tijekom sukoba s Pruskom, ali je nakon poraza njegova obitelj pobjegla u Englesku kako bi izbjegla zarobljavanje.
U Engleskoj je dobio titulu Napoleona IV. i bio je viđen kao budući lider, a njegova vojna akademska naobrazba i sposobnosti, posebno u jahanju, podgrijavale su te nade.
Godine 1879. vidjevši šansu dokazati se, pridružio se ratu Ujedinjenog Kraljevstva protiv zulu plemena u Južnoafričkoj Republici, unatoč protivljenju bonapartista koji su smatrali da je to preopasno.
Na jednoj izviđačkoj misiji, zbog svoje nestrpljivosti i želje za akcijom, prerano je krenuo s grupom vojnika te su ih iznenada napali Zulu ratnici.
U bijegu je pao s konja i bio je ubijen u zasjedi, čime je tragično prekinuta nada za povratak dinastije na vlast u Francuskoj.
Posljedice i nasljeđe
Smrt Napoleona IV. izazvala je brojne spekulacije o mogućoj zavjeri, čak i o umiješanosti kraljice Viktorije, ali su bonapartisti ostali bez figure oko koje su mogli okupljati svoje snage.
Princ je pokopan u Engleskoj, u crkvi sv. Mihaela, uz svoje roditelje, simbolično zatvarajući poglavlje o pokušajima obnove bonapartističke vlasti te potvrđujući kraj dinastijske vladavine u Francuskoj.
