Kada Neda Ukraden danas govori o ranim devedesetima, to nisu samo nostalgične uspomene na neku „bivšu državu“, nego vrlo konkretna priča o tome kako se jednim otkazanim letom život može nepovratno preokrenuti. Rođena u Glavini Donjoj kraj Imotskog, odrasla u Sarajevu, ona je u trenutku izbijanja rata zapravo bila na poslu.
Šest pokušaja povratka i jedan zauvijek izgubljen grad
U ožujku 1992. otišla je na turneju u Švedsku. Plan je bio jednostavan: dva vikenda nastupa, povratak u Sarajevo, nastavak života. No stvarnost devedesetih na Balkanu ne priznaje planove. Umjesto kući, Neda se vraća u Beograd, gdje ima stan, i odatle pokušava uhvatiti let natrag.
Šest puta pokušava poletjeti za Sarajevo, šest puta bez uspjeha. Letovi se otkazuju, zračni promet lomi se pod pritiskom rata koji još uvijek mnogima izgleda nezamisliv. U toj kombinaciji poricanja i straha krije se prava drama: kći Jelena je kod bake i djeda u Sarajevu, a komunikacijske veze pucaju. Neda opisuje kako je „jako vjerovala u Sarajevo“ i u ideju da se rat tamo ipak neće dogoditi, ali u istoj rečenici priznaje – bila je preplašena.
Spas stiže preko prijatelja, gotovo krijumčarski: kći i roditelji uspijevaju avionom doći do Beograda. Scena njihova dolaska na aerodrom, kaže, ostala joj je urezana kao granica između starog i novog života. Nakon toga Sarajevu se više ne vraća kao svom gradu, nego kao mjestu iz sjećanja.
Od mraka do novog mozaika
Ovo razdoblje Neda opisuje kao „obojeno mrakom“. To je vjerojatno najtočniji sažetak iskustva tisuća ljudi koji su devedesetih preko noći izgubili dom, a da formalno nikad nisu „otišli“ – jednostavno se više nisu mogli vratiti. U tom mraku mnogi su se raspali. Ona je, vlastitim riječima, „prikupila sve ostatke svog života“ i krenula slagati novi mozaik.
Godine 2000. svjesno „okreće novi list“: redefinira karijeru, vraća se svom rodnom Imotskom, gradi imidž i put jedne od najuspješnijih pjevačica u regiji. Javnost danas voli naglašavati kako u sedmom desetljeću izgleda „fenomenalno“, kako „zapaljuje društvene mreže“, ali iza tih površnih naslova stoji žena koja je prošla klasičnu balkansku tranziciju – iz sigurnosti u izbjeglištvo, iz velike scene u neizvjesnost.
Nedina priča podsjetnik je na to koliko lako zaboravljamo stvarne ljudske cijene raspada jedne države. Devedesete se često svode na dnevnopolitičke rasprave, a zapravo su, za mnoge poput nje, ostale zabilježene u onom osjećaju: spakirala sam se za turneju, a vratiti se više nisam mogla.
