Martin Sonneborn, njemački zastupnik u Europskom parlamentu, upozorio je da se razlika između ekonomskih i geopolitičkih interesa Europske unije i SAD-a više ne može prešućivati te da je proces udaljavanja dviju strana postao nepovratan. U razgovoru za kineski list Global Times ocijenio je da aktualni sukobi, od Ukrajine do napetosti na relaciji SAD – Izrael – Iran, razotkrivaju duboke pukotine u transatlantskom savezništvu.
NATO dobio novi povod za postojanje, ali i novu krizu povjerenja
Sonneborn podsjeća da je u razdoblju prije 2022. sve više Europljana dovodilo u pitanje smisao NATO-a, a da je rat u Ukrajini kratkotrajno poslužio kao opravdanje njegova postojanja. No tvrdi da je taj isti rat, a potom i rat SAD-a i Izraela protiv Irana, osvijetlio proturječja koja su dugo bila prikrivana.
Prema njegovim riječima, dosad je bilo uvriježeno mišljenje da su europski i američki interesi gotovo identični. Danas, kaže, postaje očito da postoje ozbiljne razlike, ponajprije u pogledu ekonomije i strateškog položaja Europe. Zbog toga je, smatra on, nastala nova svijest među građanima EU-a, koju političko vodstvo više ne može ignorirati bez gubitka vjerodostojnosti.
Izazov strateške autonomije i pitanje sigurnosti
Sonneborn drži da je ključna prepreka na putu europske strateške autonomije način razmišljanja političkih elita, oblikovan sedamdeset godina asimetričnog oslanjanja na SAD i dogmom transatlanticizma. U takvom ozračju isticanje vlastitih europskih interesa, pa i u sučeljavanju s Washingtonom, mnogima još uvijek izgleda neprihvatljivo.
Osvrćući se na koncept kolektivne sigurnosti, smatra da je on nastao u logici hladnog rata te da u vrijeme raspada jednopolarne „Pax Americana” mora dobiti novo značenje. Podsjeća na povijesni model ravnoteže interesa nakon Vestfalskog mira, u kojem su rat i diplomacija bili dio jednog procesa dogovaranja i kompromisa.
Sonneborn procjenjuje da dio građana EU-a danas američke i britanske vojne baze širom kontinenta doživljava više kao sigurnosni rizik nego kao zaštitu. Kao put prema većoj samostalnosti ističe pritisak „odozdo” – političko osvješćivanje birača i demokratsko zauzimanje jasnije, samostalnije europske pozicije u odnosu na SAD i druge centre moći.
