Mislav Kolakušić “Nedjeljom u 2” Aleksandar Stanković 23. veljače 2014.
A.S. - Poštovani gledatelji, dobar dan. Gost emisije Nedjeljom u 2 je sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić. Dobar dan. Dobro došli.
M.K. - Dobar dan. Hvala na pozivu.
A.S. - S obzirom da na drugom programu imamo konkurenciju u vidu utakmice za prvo mjesto na Olimpijskim igrama u hokeju, a mi danas pričamo o ekonomskim terminima, neki su ovdje u prilogu rekli, o kriminalu. Vidjet ćemo. Ajmo za početak pokušati biti što plastičniji, što jasniji. Pričat ćemo ovdje o predstečajnim nagodbama. Možete li pojasniti koja je razlika između predstečajnih nagodba i stečaja?
M.K. - Razlika između predstečajnih nagodbi i stečaja je ogromna. Dakle, u predstečajnom postupku trebalo bi spasiti društva, radna mjesta, imovinu, trebalo bi pokušati vjerovnicima omogućiti bolji način namirenja njihovih tražbina nego što bi to bilo u stečajnom postupku. Međutim, što se dogodilo u Republici Hrvatskoj? U Republici Hrvatskoj je donesen…
A.S. - Recite samo što je stečaj.
M.K. - Stečaj, dakle, stečaj može imati različitih oblika. Stupanjem na snagu, dakle donošenjem Zakona o predstečajnoj nagodbi učinjen je jedan paket. Izbrisane su odredbe iz Općeg poreznog zakona koje su omogućavale reprogram, otpis poreznih dugova. Dakle, vi ste se kao tvrtka mogli obratiti Ministarstvu financija, Ministarstvo financija je moralo donijeti rješenje koje je moralo imati svoje obrazloženje da li vam želi odgoditi plaćanje, da li će vam omogućiti da to radite na rate i vi ste protiv takvog rješenja imali mogućnost pokrenuti sudsku zaštitu, pokrenuti spor pred Upravnim sudom. Dakle, moralo je postojati obrazloženje da li će vam se odobriti ili neće. Istovremeno, u Stečajnom zakonu je smaknuto, dakle nastavak poslovanja. Više trgovačka društva koja uđu u stečaj ne mogu nastaviti poslovanje, već je to pretvoreno u likvidacijski postupak. Na taj način i tim lijevkom, sva trgovačka društva su morala krenuti u postupak predstečajnih nagodba.
A.S. - A recite koja je razlika između onoga, dakle, koji ide u stečaj i u predstečaj u likvidnost.
M.K. - Nema razlike, isti su uvjeti. Uvjeti su identični.
A.S. - A tko onda procjenjuje? Čije je diskrecijsko pravo?
M.K. - Zakonom je propisano da su dužnici bili, ukoliko ispunjavaju uvjete, dužni pokrenuti postupak predstečajne nagodbe.
A.S. - Vi ste postali zanimljivi, vidjeli smo i ovdje u prilogu, i prije nego što krenemo na sam meritum ove stvari predstečajne nagodbe, vidjeli smo u prilogu postali ste zanimljivi javnosti u trenutku kada ste Ustavnom sudu podnijeli Zahtjev za ocjenu ustavnosti predstečajnih nagodbi. Usprotivili ste se u jednom slučaju, odnosno dva slučaja. Rekli ste “Ja ne želim po ovom zakonu više suditi”. Ustavni sud vam nije dao za pravo i što se dogodilo? Dogodilo se to da je ministar Slavko Linić rekao da je to što ste vi napravili optužnica protiv Vlade i da ste Vladu optužili za kriminal. Jeste li vi vladu optužili za kriminal?
M.K. - Prvi puta kada sam pročitao taj Zakon, vidio sam da se radi o iznimno lukavom zakonu koji omogućava bezbroj, dakle on jednostavno kao da je uputstvo kako zloupotrijebiti propis, dakle omogućava veliki broj zloupotreba. Istovremeno u tom Zakonu sudjeluju tri državna tijela, Ministarstvo financija, trgovački sudovi i Upravni sudovi, a nitko ne odgovara za ni za što. Dakle, takav zakon, takvu lukavost, to jednostavno nisam mogao niti vjerovati da je tako nešto moguće, u biti, doneseno.
A.S. - Jeste li htjeli optužiti Vladu za kriminal?
M.K. - Naravno da ne! Naravno da ne! Ja sam mislio da se radi isključivo o pogreškama. Zbog toga sam i podnio Zahtjev za ocjenu ustavnosti i upravo sam uputio na sve te stvari koje će omogućavati događanje kriminala, izrugivanje, dakle, javnom moralu i svemu.
A.S. - Što ste sami sebi odgovorili kada vam je ministar Linić poručio da se vi ponašate kao Bogom dani sudac i da petnaest godina možete voditi slučajeve?
M.K. - Pa, zakon, Stečajni zakon, dakle, je napisala ista vlast koja je napisala i Zakon o predstečajnim nagodbama. Stečajni zakon je mjenjan dva puta u 2012. godini, Zakon o predstečaju je mjenjan četiri puta, dake u godini dana njegove snage. Dakle, te zakone je ista vlast pisala.
A.S. - Dobro. A kako ste se očitovali na optužbe, odnosno na obrazloženje ministra financija da je potrošeno brdo novca, da je Ministarstvo financija angažiralo petsto ljudi, odvjetnike, konzultante, analitičare, ove, one, lijeve, desne, muške, ženske i da sad jedan Mislav Kolakušić, sudac tamo nekog trgovačkog suda, se osjetio pozvanim da kaže “Ne, sad je dosta!”?
M.K. - A upravo o tome se radi. Dakle, ja vjerujem da je njih petsto radilo na tom zakonu jer, kažem, to je iznimno lukavo napisan zakon. Vidimo da tek sada se otkrivaju, ja mislim, sve dimenzije tog zakona i svih tih zloupotreba, vidjet ćemo tek za godinu dana.
A.S. - Nakon onoga što ste vi napravili, nakon što ste rekli “Ja ne želim po tom zakonu, ovaj, suditi”, jeste li se vi osjetili izoliranim u sudačkim krugovima? Dakle, je li bilo još sudaca koji su poput vas nešto slično napravili ili ste vi jedinstveni ostali?
M.K. - Svakako! Bilo je puno kolega koji su, ajmo reći, nakon razgovora sa mnom uvijedjeli jer nisu svi predmeti isti. Jako puno tih predmeta odnosi se na obrtnike koji imaju samo jednog vjerovnika, odnosno Republiku Hrvatsku, odnosno nas građane. To je velika većina i to su sasvim različiti predmeti u odnosu na predmete u kojima su utvrđivani milijuni i milijarde kuna potraživanja. Tako da podrška je bila velika i sjetimo se, često Trgovački sud u Zagrebu je bio prozivan upravo zbog činjenice da smo sklopili daleko najmanje nagodbi, da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu uopće ne sklapaju nagodbe, međutim, uslijedila je onda odluka Visokog trgovačkog suda kojom je sucima trgovačkog suda zabranjeno da utvrđuju nezakonitosti u prethodnom postupku i onda je došlo do povećanja broja.
10:00 min
A.S. - Nakon slučaja gdje ste vi zastali sa sudovanjem, dobivate li vi slučajeve predstečajnih nagodbi i dalje na stol?
M.K. - Da, da, svakako.
A.S. - Da? Dakle, u njima pesuđujete, odnosno presuđujete ono što vam je dano zapravo da radite. A je li vas možda upozorio predsjednik suda ili nešto? Jeste li imali neke interne razgovore?
M.K. - Ne, ne, naravno da ne. Predsjednica suda se nikada, nikada, ali baš nikada ne upliće u konkretne predmete.
A.S. - Dokle ćete ići vi u rasvjetljavanju slučajeva iz predstečajnih nagodbi?
M.K. - Do kraja.
A.S. - Što to znači?
M.K. - Zadnji korak je, dakle, obraćanje Europskoj komisiji u vezi povreda, dakle, prava state aid, odnosno državnih potpora, ali to još čekam. Dakle, još uvijek prikupljam svu informaciju jer većinu informacija prikupljam iz javno dostupne dokumentacije objavljene na internetu.
A.S. - I ne samo vi. Vidjet ćemo, kasnije ćemo imati jedan prilog. Dosta pravnih stručnjaka se usprotivilo ovome Zakonu. Međutim, Slavko Linić, prekjučer na konferenciji za novinstvo, kaže “Uspjeli smo spasiti 12 tisuća radnih mjesta, spriječiti insolventnost, smanjiti nelikvidnost u 2013. godini. A što vi kažete?
M.K. - Pa, prvo bih nešto krenuo o smanjenju insolventnosti za 11 milijardi kuna. To vam je otprilike ovako. Ja vama posudim 10 tisuća kuna, šest mjeseci vi se meni ne javljate, onda me nazovete svi sretni i kažete “Smanjio sam ti dugovanje za 9 tisuća kuna. Idemo na kavu.” Vi sam sretan krenete na tu kavu, odnosno ja, nađemo se, čekam da mi date novce, vi ništa ne reagirate. Ja vas pitam “Jeste li mi uplatili možda na račun?”. On kaže “Ne, otpisao sam ti 9 tisuća kuna.”. Dakle, to je to. Tih 11 milijardi kuna, to je otpisano. Moglo se otpisati 50 milijardi kuna. Ja mislim da bi to puno vjerovnika više voljelo jer se onda ne bi morali mučiti u ovakvim postupcima.
A.S. - Što to znači da vi predlažete u stvari da Vlada donese zakon, ovaj, kojim bi otpisala jednostavno tih 50 milijardi potraživanja?
M.K. - Naravno da ne. Vlada mora donijeti zakon gdje ćemo mi utvrditi gdje je nestalo 50 milijardi kuna. One nisu nestale, one su u nečijim vikendicama, stanovima, jahtama, računima, polugama, taj novac je negdje, zemljištima. Smanjila se određena vrijednost tog novca zbog pada vrijednosti nekretnina, ali taj novac nije ispario. To je pravi novac. Dakle, netko je dao pravu robu koju je platio.
A.S. - A što kažete na tvrdnju ministra Linića “Uspjeli smo spasiti do sada 12 tisuća radnih mjesta.”?
M.K. - Pa to je jako lijepo. Samo je pitanje na koji rok. Na žalost, mislim da to nije na dugi rok i pitanje drugo koje se postavlja jesu li ti radnici namirili svoja potraživanja, primaju li ti radnici plaću i ono najvažnije, a to je, dakle, taj podatak koji je nedavno objavljen, da je 35 tisuća radnih mjesta izgubljeno od dana stupanja na snagu Zakona o predstečajnoj nagodbi te… A mislim da bi mi građani morali saznati i vidjeti koliko se od tih radnih mjesta odnosi na vjerovnike u tim predstečajnim nagodbama.
A.S. - Da, da, da, da, neki kažu da, ovaj, ministar Linić iznosi pozitivne učinke, a ne iznosi negativne. Iznosi ono što mu ide u prilog. Kad ste spomenuli da je 35 tisuća radnih mjesta izgubljeno, tko je radio tu analizu? Je li ona respektabilna?
M.K. - Uistinu ne znam. Samo znam da se 10 tisuća radnih mjesta odnosi na državne službe, a 25 tisuća na male i srednje poduzetnike.
A.S. - Kaže ministar Linić da je do otvaranja predstečajnih nagodbi bila nemoguća misija da za isti stol sjednu vjerovnici i dužnici i oni sad kažu “Mi smo to konačno uspjeli.”. Što vi kažete na to?
M.K. - Da to nisam primijetio u predmetima. Ja vidim da uvijek dolaze sami dužnici i njihova povezana društva. Dakle, ako imate tisuću vjerovnika, na ročište će vam doći 52.
A.S. - Kako to?
M.K. - Pa zato što ostali znaju da tu ne žele glumiti fikus, uopće.
A.S. - “Vjerovnici žele ovakve mjere”, kaže ministar Linić. Ima li… Sudjelovali ste u jednoj emisiji Hrvatske televizije, Fokus, gdje smo imali predstavnika malih i srednjih poduzetnika koji su blagonaklono gledali na predstečajnu nagodbu. Vi tvrdite nešto drugačije.
M.K. - Pa ja tvrdim, dakle, iz iskustva. S obzirom, kad se dogodilo što se dogodilo, velika većina poduzetnika je osjećala potrebu da sa mnom razmjeni misli i iskustva itd. Meni konstantno dolaze vjerovnici, mali, srednji pa i neki veliki, čak mi se i neke banke javljale, koje mi se izuzetno tuže i pričaju svoju tužnu priču. Ja im uvijek kažem “Obratite se medijima, progovorite.”, oni kažu “A kako? Pa znate da ne smijemo. Onda će nam stići porezna inspekcija.”. Svi znamo priču o zatvaranju lokala zbog jedne kune, svi znamo da je Ministarstvu financija taj zakon iznimno značajan. Tko se može usuditi?
A.S. - Dobro, ministar Linić se zahvalio i bankama, koliko sam ja vidio, da su u svemu tome postupile odgovorno i da su otpisale veliki dio dugovanja. U predstečajnim nagodbama, kažu oni koji ih podržavaju…
M.K. - Tu vas moram prekinuti.
A.S. - Recite.
M.K. - Dakle, temeljni problem predstečajnih nagodbi nije kad vi otpisujete svoje potraživanje, nego to odrade drugi za vas. To radi često sam dužnik ili Ministarstvo financija, vi tu nemate nikakvo pravo glasa. Vi možete fiktivno glasati, ili forme radi.
A.S. - Da, razgovarat ćemo…
M.K. - Ali…
A.S. - Razgovarat ćemo nešto o tim primjerima. A što kažete na argumentaciju koja je ovakva: u predstečajnim nagodbama moguće je naplatiti potraživanja do 50%, u stečaju najviše 10%.
M.K. - Cijelo vrijeme se govori da će Republika Hrvatska, odnosno građani Hrvatske naplatiti toliko i toliko…
A.S. - Da.
M.K. - Moje pitanje je da se sutra objavi koliko je uplaćeno u državni proračun novaca po svim predstečajnim nagodbama, nakon godinu i nešto. Ja bih molio da sutra znamo taj podatak.
A.S. - Za sada taj podatak još ne znamo.
M.K. - Drugi podatak koji moramo saznati je koliko su do sada naplatili vjerovnici. Dakle, pričati da je nešto naplaćeno ili će se naplatiti, pa to su bajke.
A.S. - Jel?
M.K. - Bajke.
A.S. - A država kaže da je, dakle, prigovara se državi da ona na temelju diskrecijskog prava šakom i kapom jednostavno otpisuje te dugove. Ona kaže “Ne, mi smo otpisali samo 13% od duga koji nam pripada. Kakvi su vaši utisci?
M.K. - A ovisno kako je tih 13% raspoređeno. Ako trima tvrtkama oprostite 12%, a 1000 tvrtki oprostite 1%?
A.S. - Onda što? Da izvedemo sami zaključak.
M.K. - Izvedite sami zaključak.
A.S. - A zašto vi smatrate, dakle, nešto ste sad ovdje rekli, ali opet budite pokušajte biti plastični. Zašto vi smatrate da se u ovom slučaju radi o većoj pljački nešto što je ona bila u pretvorbi i privatizaciji?
M.K. - Zato što, kada smo imali pretvorbu i privatizaciju, jednu tvrtku smo poklanjali pogodnom tajkunu. On je uništio radna mjesta, zatvorio tvornicu, prodao je zemljište, na tom zemljištu je narasla neka poslovno stambena zagrada, nešto se događalo, neka društvena korisnost od svega toga je bila. Ovdje dužnik u potpunosti uništava svoje vjerovnike jer oni… Vi zamislite, vi niste poslovali samo s jednom tvrtkom, vi poslujete s deset tvrtki. Istovremeno, vama deset tvrtki otpisuje potraživanja, a prvi novac biste trebali dobiti za dvije godine. Pa što ćete vi prvo učiniti? Prvo ćete, naravno, otpustiti pola radnika jer morate zaštititi opstanak tvrtke, a najvjerojatnije ćete propasti jer nemate nikakvu nadu. Vama je oduzeta nada i volja, vama ako se nada i volja ne oduzmu, ako vam se moral na ubije, onda ćete probati pokušati dignuti kredit i nastaviti s poslovanjem. Ovako sve propada.
A.S. - Dobro, a ako vi sada upozoravate na to, sad vidimo da i pravni stručnjaci upozoravaju, neki pravni stručnjaci upozoravaju na to, kako to da su Sabor i Vlada i vladajući i opozicija podržali taj zakon?
M.K. - Ovaj zakon nije podržan. Dakle, zakon koji mi imamo u primjeni nema nikakve veze sa zakonom koji je donesen u Saboru. Nikakve veze.
A.S. - Dobro, tri puta su išle uredbe koje su ga mijenjane…
M.K. - Ali uredbe nitko... Dakle to Vlada samostalno donosi. To nema veze sa Saborom.
A.S. - Što je najspornije? Dakle, ajmo opet pokušati biti što plastičniji. Vi kažete sami, Ministarstvo financija pokreće postupak, nadzire žalbe. Kako je to jednostavno moguće?
M.K. - Dužnik pokreće postupak, ali Ministarstvo financija, odnosno nagodbeno vijeće donosi rješenje o pokretanju postupka. Dakle, imamo tri funkcije u jednom tijelu: tijelo koje vodi prvostupanjski postupak, tijelo koje je često najveći vjerovnik, tijelo koje odlučuje o žalbama. Zašto su nam tu bitne žalbe? Zato što na trgovačke sudove te nagodbe dolaze prije stupanja na snagu pravomoćnosti. Upravni sudovi će tek za neko vrijeme odlučivati o svemu tome što se događa. Dakle, trgovački sudovi odlučuju o onome što je arbitrarno odlučilo Ministarstvo financija.
A.S. - Da li u ovim najavljenim izmjenama Zakona, od ministra Linića, se ide u tom smjeru da se daje za pravo vama, pravnim stručnjacima, da se ubuduće takve stvari više ne rade.
M.K. - Da, ali tko će popraviti ovu štetu? Dakle, mi smo ispraznili kasicu prasicu, zakonu za koje smo ih napisali su vrijedili, sad kad su prošli svi za koje su napisani ti zakoni, sad ćemo napisati zakon kakav bi trebao biti. Pa to je najgora moguća poruka koja se može poslati. Ako donosimo novi zakon, moramo poništiti sve ove radnje.
A.S. - Vi ste mi ovdje spomenuli jedan plastičan primjer. Ajmo pokušati razgovarati…
M.K. - Ispričavam se. To znači, dakle, da smo pogriješili u donošenju zakona. Ako je zakon dobar, onda nastavimo s njime do kraja. Ako je zakon loš, onda moramo poništiti i sve njegove loše posljedice.
A.S. - Da, meni je žao što takvo pitanje ne mogu postaviti ministru Liniću, ali činjenica je da ako mijenjaju zakon, da onda znači da ste vi bili u pravu pa je sad…
M.K. - Mislim da je to logično.
19:51 min
A.S. - Dobro, isprika nikome ništa ne znači. Htio sam vas ovdje pitati, da opet na jednom primjeru pokušamo plastično objasniti… Niste vi ovdje pravni savjetnik, ali evo recimo, kako biste me savjetovali da ako recimo ja sam dužan 50 tisuća kuna jer ste vi za mene napravili neki posao, kako ja sad u postupku predstečajne nagodbe, što mi omogućava ovaj zakon da ja izbjegnem plaćanje tih 50 tisuća kuna? Što ja mogu praktično napraviti? Dakle, ajmo ovako, gledatelji koji nemaju pojma o gospodarstvu, a nisam ni ja, moram priznati, baš pretjerano u tome, ja sam vama dužan 50 tisuća kuna. Što ja sad mogu napraviti, što mi sve dozvoljava ovaj Zakon o predstečajnim nagodbama, kakve sve pravne instrumente, da ja jednostavno izbjegnem da vam dam tih 50 tisuća kuna.
M.K. - Zakon o predstečajnoj nagodbi omogućava: ja dugujem vama 100 tisuća kuna, vi dugujete 100 tisuća kuna meni. Vi imate svoje dvije ili tri povezane tvrtke.
A.S. - Zastanimo na tome. Što su to povezane tvrtke?
M.K. Povezane tvrtke, dakle, to su moje tvrtke. Ja imam deset, petnaest, svaki hrvatski bolji poduzetnik ima pedesetak, stotinjak povezanih tvrtki koje koriste za različite namjene.
A.S. - A recite vi meni, ako i nemam povezane tvrtke, mogu li ja na brzinu izmisliti te povezane tvrtke?
M.K. - U tri dana otvorite 5 novih tvrtki. Za 10 kuna otvorite tvrtku. Jedna vaša tvrtka izda fiktivni račun za 100 tisuća kuna, vi ne platite, ona vas blokira.
A.S. - Dakle, potpuno izmišljeno.
M.K. - Da, potpuno izmišljeno. Nitko neće to provjeravati. Nitko ne može provjeravati tražbinu kad je prema samom zakonu dužnik sam ispituje.
A.S. - Pa nije li to kazneno djelo? Izmišljanje.
M.K. - Pa naravno da je. Apsolutno da je.
A.S. - A to nitko ne može utvrditi?
M.K. - Može. Kako se ne bi moglo utvrditi?
A.S. - Ne, ne, ne…
M.K. - To je vrlo jednostavno utvrditi, ali nitko nije zadužen za utvrđivanje toga i to je problem.
A.S. - Dobro. Znači, ajmo se vratiti na ovo. Dakle, vi izmislite tri tvrtke…
M.K. - Tri tvrtke. Učinite da vaša tvrtka dođe u blokadu, napišete plan, svejedno, može biti SF roman, bilo kakav i vaše povezane tvrtke kojima priznate po tih 100 tisuća kuna… oni glasaju, vi izglasate plan, otpisujete meni 65 tisuća kuna.
A.S. - Ajmo se vratiti još malo…
M.K. - I sada…
A.S. - Ajmo se vratiti još malo nazad. Vi, Mislav Kolakušić, imate, evo vidjeli smo ovdje, dva prijatelja. Ta vaša dva prijatelja eventualno mogu formirati tvrtke koje su povezane tvrtke s vašom tvrtkom. Oni nemaju ništa.
M.K. - Ali nema potrebe na u to ikoga uplićete. Možete to potpuno sami izvesti.
A.S. - A mogu i sami izvesti?
M.K. - Potpuno sami.
A.S. - Dobro, ali sad govorimo o ovom primjeru. I oni mogu potpuno izmisliti neka potraživanja prema vama, vi im priznate ta potraživanja zato da biste mene isključili kao…
M.K. - Tako je. Da bi mogao otpisati u potpunosti vašu imovinu. Ali kraj ironije nije tu. Dakle, vi ćete meni otpisati 65 tisuća kuna, a ovih ćete mi 35 tisuća kuna platiti za pet godina prvu ratu, a ostatak, na primjer na 20 godina. Onih 100 tisuća kuna koje ja vama dugujem, vi ste morali u tom postupku prebiti, ali vi to niste učinili ili niste htjeli. Vi jednostavno pokrećete ovršni postupak protiv mene i naplaćujete mojih 100 tisuća kuna.
A.S. - Recite vi meni ovako, dakle, kada...
M.K. - To je najcrnji scenarij, a ono što je učinjeno uredbom Vlade, to je uvođenje, tako zvanih prava glasa temeljem jamstava. I onda vam se događa sljedeća situacija. Jamstva su nepostojeće tražbine zato što je sam Zakon o predstečajnoj nagodbi propisao da je vjerovnik osoba koja ima osobnu tražbinu u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Kada bi svi jamci imali osobnu tražbinu prema vama, onda bi svatko ako imate bilo kojeg jamca za stambeni kredit, u trenutku potpisivanja ugovora o tom kreditu: “U redu, podnosim ovršni prijedlog protiv vas za 300 tisuća eura, koliko iznosi kredit.” Naravno, to nije moguće, ali u Zakonu o predstečajnoj nagodbi je to moguće i temeljem toga stječete pravo glasa. U mnogim slučajevima predstečajnih nagodbi nisu znali što bi radili, dakle Zakon je dao pravo glasa, ali imaju pravo glasa oni čije su tražbine utvrđene i onda su se počele utvrđivati čak te nepostojeće tražbine. I onda se s tim nepostojećim tražbinama temeljem jamstva počelo i raspolagati na način da se unosi u temeljni kapital pa unesemo vaših 100 tisuća kuna i i mojih 100 milijuna lažnih tražbina i vi imate 0,01% u mom temeljnom kapitalu, ja vam nisam platio kunu, riješio sam se svih obveza i postao sam veći vlasnik nego što sam bio prije.
A.S. - Ovo što vi govorite upućuje na kriminal. Nije bio daleko ministar Linić kad je rekao da ste vi njih optužili…
M.K. - Ako je to netko namjerno napisao, pa naravno da je. A.S. - … optužili za kriminal. Ovako, ajmo. Kolega Tomislav Kalausek i kolega Dražen Majić napravili su o svemu ovome prilog od 11 minuta sa primjerima pa ako vam do sada nismo bili jasni, nadam se da ćemo u tom prilogu biti nešto jasniji pa se onda nešto kasnije vraćamo u studio na razgovor.
25:00 do 36:50 min - REPORTAŽA
A.S. - Poštovani gledatelji, vraćamo se u studio. Ne volim paternalizirati, međutim da bismo pokušali biti što plastičniji i jasniji, živimo u državi u kojoj imamo jedan zakon u kojem, ajmo reći ovako, ja Aleksandar Stanković sam poduzetnik, dugujem Marku Markoviću 100 tisuća kuna, međutim, ne vraća mi se baš tih 100 tisuća kuna Marku Markoviću pa ću svoja dva dobra prijatelja zamoliti da osnuju tvrtke i izmisle da sam njima dužan 300 tisuća kuna. To će sve ova država uvažiti. Ovaj Zakon o predstečajnim nagodbama će uvažiti i ja ću Marku Markoviću doći i reći “Oprosti Marko, ali ja tebi ne mogu vratiti 100 tisuća kuna jer sam dužan ovima 300 tisuća kuna. Tebi eventualno mogu vratiti 10 ili 15 tisuća i to kroz četiri godine i to ako. ”Gospodine Kolakušiću, koja je uloga u svemu ovome Vas, kao suca trgovačkog suda? Dakle, ja sam izvarao Marka Markovića. Što vi možete učiniti kao sudac trgovačkog suda?”
M.K. - Zakonom o predstečajnoj nagodbi je propisano da ja ne smijem učiniti ništa. Dakle, ja moram samo provjeriti da li ta Nagodba koja je potpisana pred FINA-om odgovara tekstu koji je donesen pred mene. Tako je to zamišljeno u tom Zakonu. Međutim, Ustavom Republike Hrvatske propisano je nešto sasvim drugo. Ustavom Republike Hrvatske je propisano da sudovi sude temeljem Ustava, međunarodnih ugovora i zakona koji su sukladni europskoj pravnoj stečevini. Zakon o parničnom postupku jasno i nedvosmisleno kaže: “Sud neće uvažiti raspolaganje stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i principima javnog morala.”
A.S. - A može li Marko Marković što napraviti?
M.K. - Može li Marko Marković što napraviti?
A.S. - Da, kojem sam ja dužan 100 tisuća kuna.
M.K. - Pravnim putem kao što je zakon napisan?
A.S. - Da.
M.K. - Ništa. Apsolutno ništa.
A.S. - A ovdje smo imali primjer Renea Sinovčića. Vi ste mi rekli da nećete komentirati aktualne konkretne stvari, međutim, fenomenalno je ovo da je čovjek, na neki način, sve to i priznao jer ovdje kaže: “Što mene prozivate za sve to? Što ne prozivate druge koji su to radili? Ja imam prijatelja koji mi je 20 milijuna kuna potraživanja prijavio i ja sam 56 milijuna kuna potraživanja otpisao samo tako. Krivite druge. Krivite Juru Radića, Konstruktor, ne znam kome se također izlazilo u sličnim slučajevima u susret.” Recite mi ovako gospodine Kolakušiću, što mislite, već ste nešto o tome govorili, jesu li otkazi u malim i srednjim poduzećima izravna posljedica ovih predstečajnih nagodbi? Dakle, otkazi u vjerovničkim poduzećima. O njima nitko ne vodi računa.
M.K. - Prema informacijama koje su meni dostupne i vjerovnicima koji meni dolaze razmjenjivati misli i svoju tugu podijeliti sa mnom, da.
A.S. - Što kažete na primjedbu da predstečajna nagodba spašava neka poduzeća, ali samo na kratko? Znači tako i onako prije ili kasnije ta poduzeća će završiti u stečaju.
39:55 minuta
M.K. - Tu se radi o tvrtkama koje su u blokadi po 4, 5 godina. Dakle, tu se radi o tvrkama koje godinama nisu morale plaćati porez, koje nitko od njih nije naplaćivao porez. Ne radi se o ne naplati poreza samo sada. Taj porez nije naplaćen ni u prijašnjim godinama. Taj porez nije niti osiguran. Država u mnogim situacijama, bilo je slobodne imovine, u rijetkim situacijama država je upisala založno pravo na nekretninama dužnika. Vi kad vidite, ovi krediti koji se spominju i u HABOR-u, čujete da smo se osigurali u sedmom založnom redu… Pa više vrijedi osiguranje, ono “časna riječ” nego to. To nije osiguranje, to nije ništa. To je manje od papira na kojem je napisano. To ne vrijedi nula.
A.S. - Osim svih ovih loših aspekata Zakona o predstečajnoj nagodbi, koja ste spomenuti, postoji navodno još jedan, a to je da se pokretanje predstečajnih postupaka koristi kako bi se izbjeglo plaćanje samih stečaja. Kako to izgleda?
M.K. - Da. Da.
A.S. - Što se radi?
M.K. - Zakonom je propisano da kad dužnik pokrene stečaj, ne pridonese svu dokumentaciju, FINA će odbaciti prijedlog i automatski će podnijeti prijedlog za stečaj. Dakle, prema sada dostupnom broju, mislim da je oko 4100. Ali, to je jedan od problema. Ali u tih 4100 je bio barem po jedan zaposleni. To je opet 4 tisuće radnih mjesta. Dakle, kad FINA podnosi, onda je ona oslobođena plaćanja svih troškova. Vi kada ste pošteno poslovali, niste nikome ostali dužni, dužni ste podmirili troškove sudskog postupka likvidacije u iznosu od 7 tisuća kuna. Troškovi stečajnog postupka iznose desetak do 13 tisuća kuna. Kada uđete u predstečajnu s namjerom da izbjegnete te troškove, podnesete list papira uz koji ništa ne dostavite i imate besplatni stečaj.
A.S. - Događa li se, iz vašeg iskustva, u predstečajnim nagodbama podjela na male i velike? Nešto ste ovdje već spomenuli uvodno.
M.K. - Na žalost, da.
A.S. - Možete li pojasniti?
M.K. - Na žalost, da. Vjerovnici se, iako se to u Zakonu nigdje ne spominje, u Zakonu se spominju grupe vjerovnika isključivo kao glasanje, a ne kao grupe vjerovnika kojima se namiruju. Dakle, imamo državu i državne tvrtke s jedne strane, imamo financijske institucije u drugoj grupi i u trećoj grupi imamo sve ostale poduzetnike. Međutim, često se koristi i često se događa da se državi otpisuje 70%, financijskoj instituciji na primjer 30%, a vjerovnicima 60% i njima na primjer poček ide dvije godine. Dakle, potpuno arbitrarno se može postavljati različite vjerovnike u različite skupine. To je nemoguće. To je pravno nedopustivo.
A.S. - Koja je uloga upravnih sudova. Dakle, vidjeli smo ovdje da vi kažete da trgovački sudovi skoro nikakvu ulogu nemaju. Kakvu ulogu imaju upravni sudovi?
M.K. - Pa, upravni sudovi imaju ključnu ulogu, međutim njima je dano u u rad da rade nešto s čim se nikada nisu susreli od svog postanka, pa niti Visoki upravni sud. Dakle, dano im je nešto je oduvijek u nadležnosti trgovačkih sudova. To je kao da postupak utvrđivanja invalidnosti sad dovedete pred trgovačke sudove i sad mi to moramo… Dakle, mi jednostavno nikad to nismo radili, ne znamo. Tako upravo i njima se dogodilo, da se bave obveznim pravom, Zakonom o trgovačkim društvima… Oni to nisu radili. I još, što je najgore od svega, postupak pred trgovačkim sudom, da se odlučuje o tim nagodbama, koje još uvijek nisu pravomoćne što se tiče utvrđivanja tražbina, glasanja i tako dalje, je hitan i trgovački sudovi to odrađuju, a kada bi sudac upravnog suda uzeo prekoredno rješavati taj predmet, jer tamo nije hitan, on bi počinio stegovni prijestup. Dakle, oni moraju čekati da ti predmeti dođu na red. To je nevjerojatno.
A.S. - Kada ste govorili o savršenom sustavu prijevare, spominjali ste, ja ovdje inzistiram na ovim nekim plastičnim primjerima, govorili ste o Kaznenom zakonu, ovaj, kako bi to izgledalo, pojasnite gledateljima kako bi ovo što vi radite i u kojoj ste se paradoksalnoj situaciji našli kao trgovački sud, kako bi to izgledalo u kaznenom?
M.K. - Evo, dužnik sam utvrđuje svoje tražbine. To bi izgledalo u kaznenom postupku kao da imamo novi napisani zakon pema kojem okrivljenik za krađu sam odlučuje je li kriv, je li počinio kazneno djelo. Nakon što on donese tu odluku da nije, Općinski sud bi trebao odlučiti da okrivljenik nije kriv, poslati ga Županijskom sudu i Županijski sud bi mogao donijeti isključivo odluku kojom oslobađa okrivljenika krivnje. To su, dakle, nepojmljive stvari.
A.S. - A Vlada će reći da je ovo privremena mjera, predstečajna nagodba, koja će se kroz neko dogledno vrijeme promijeniti. U konkretnom slučaju, vi ste zastali na vašem Sudu u procesu predstečajne nagodbe u poduzeću Dalekovod. Međutim, nakon što je ta predstečajna nagodba provedena, došlo je do dokapitalizacije u poduzeću Dalekovod i oni se ističu kao pozitivan primjer predstečajne nagodbe. Dakle, da su radna mjesta sačuvana, da su plasmani njihovih proizvoda osigurani. Što vi možete reći na to?
M.K. - Pa mogu reći da sam sretan jer su sačuvana radna mjesta i svako radno mjesto koje je sačuvano je super. To stvarno u ovom trenutcima svima nama jako puno znači. Problem kod tih, o Dalekovodu ne mogu ništa govoriti, ali……….
S M E T N J E OD 45:08 do 45:14 MINUTE
………. povećanje temeljnom kapitava dovodi do, ajmo reći, do preuzimanja tvrtki izvan zakonom propisanih uvjeta i izvan svih tržišnih uvjeta. Zašto? Sav kapital se svodi na nulu i onda samo jedna tvrtka iza koje se često skrivaju i neke druge tvrtke koje nisu vidljive na prvi pogled, dokapitaliziraju tu tvrtku uz cijenu dionice 10 kuna.
A.S. - Održati radna mjesta, zadržati. I ministar Linić, kada ga se proziva zbog Europa press holdinga, kaže nešto slično: “Mi spašavamo radna mjesta,” i okrivljuje HTV, odnosno HRT, “vama smo oprostili puno više nego što smo oprostili Paviću.”
M.K. - Ako dolazimo potpuno amoralnim radnjama do toga, onda to ne vrijedi.
A.S. - Kažete da postoje slični zakoni, odnosno istog naziva, ali dosta drugačijeg sadržaja u Njemačkoj i Sloveniji. Što je tamo?
M.K. - Ne postoji nigdje sličan zakon jer da postoji i malo sličan zakon, već bi znali u kojoj državi postoji takav sličan zakon.
A.S. - Premijer je rekao da postoji.
M.K. - Ne postoji, ne postoji nigdje. Ako postoji, ja ću se javno ispričati. Volio bih znati u kojoj to državi postoji sličan zakon gdje Ministarstvo financija provodi taj postupak, ono samo odlučuje o žalbama. Svugdje te postupke provode sudovi, svaki vjerovnik ima pravo osporiti tražbinu pa kada vaš prijatelj prijavi javnu tražbinu, ako čak i povjerenik ne primijeti, ako sud ne primijeti, još uvijek je tu drugi vjerovnik koji će reći: ”Pa znam, poslujem s tobom 10 godina, nikad nisi poslovao, koja je to tvrtka, što je to?” Jer kada priznate potraživanje nepostojeće, onda umanjujete automatski i svoju tražbinu.
A.S. - Dobro, recite gospodine Kolakušiću, što je rješenje?
M.K. - Pa, najbolji zakon koji sam do sada vidio je, na žalost nisam uspio vidjeti koji su rezultati njega, je zakon u Srbiji. Srbija ima dva zakona kojima je reguliran predstečajni postupak. Jedan se naziva “Reorganizacija” i on je dio stečajnog postupka. Njega provodi sud na prijedlog dužnika. Dužnik je dužan dostaviti plan kojeg sudac prvenstveno pregledava i ocjenjuje. Ako je protivan bilo kojem propisu ili sud ocijeni da je protivan, on se odbacuje. Dakle ove Mickey Mousse i SF planove, sudac bi odmah odbacio i ne bi bilo nikakve reorganizacije. Ima drugi zakon koji se zove “O sporazumnoj nagodbi”, ili tako nekako slično. Ima samo 18 članaka od kojih je 11 isključivo, dakle, odnose se na opća načela: načelo dobrovoljnosti, poštenja i tako dalje. Dužnik je dužan osigurati po tom Zakonu u najmanje dvije poslovne banke da sudjeluju u tom postupku. Ako ih ne može osigurati, naravno da taj dužnik više ne može nastaviti poslovanje, a ako ih osigura, on sklapa nagodbu isključivo sa onim vjerovnicima koji se s njom slažu i između njih se sklapa ugovor. Dakle, nema niti jednog tijela. Dužnik i vjerovnik se između sebe dogovaraju o vlastitim tražbinama, a ne o tražbinama drugih. Kada vi temeljem dogovora između dužnika i vjerovnika se dogovarate o pravu i imovini trećeg… To potraživanje, to je pravi novac, tim novcem se plaćaju radnici, odgajaju djeca, nisu to fiktivne stvari. Onda mora sud biti uključen. Mora se znati tko je odgovoran, tko preuzima odgovornost za to. A ovaj Zakon je gdje nitko ne odgovara. Evo, dopustite mi minutu da objasnim kako nitko ne odgovara. Dužnik utvrđuje tražbinu, ali on ne donosi rješenje, nego rješenje donosi FINA, ali ona ne ispituje, povjerenik u predstečaju pregledava. Kakav je to pojam “pregledava” tražbinu? Nakon toga dolazi kod trgovačkog suda koji prema najnovijoj praksi Visokog trgovačkog suda ne smije, dakle, gledati niti razmatrati nezakonitosti eventualno u tom postupku i nakon što to sve bude završeno i nagodbe budu sklopljene, onda bi upravni sud trebao odlučivati o onom samom početku. Dakle, to je konstantno prebacivanje odgovornosti, da nitko ne bude odgovoran i da svi mogu zažmiriti.
A.S. - Dobro, da rezimiramo. Vi mislite da bi cijeli ovaj Zakon trebalo srušiti.
M.K. - Kompletno. I napisati ispočetka.
A.S. - Dobio sam jedno pismo gledatelja koji kaže: “Što ste vi, gospodine Kolakušiću, radili u vremenima kad je Hrvatska najviše opljačkana? Zašto ste šutke promatrali, kao sudac, kako se Hrvatsku pljačka?”. Pri tome misli na slučajeve pretvorbe i privatizacije. Nego, eto, sad ste se javili.
M.K. - Ja sam jednom prilikom rekao: “Da su suci reagirali na vrijeme kad je donesen Zakon o pretvorbi i privatizaciji, onda ne bismo 20 godina nakon toga morali mijenjati Ustav i ukidati zastaru za kaznena djela, ali koliko ja vidim da se ti postupci ionako ne pokreću. U vrijeme kad je donošen taj Zakon, studirao sam.
50:00 min
A.S. - Niste imali od 2001….
M.K. - Zakon o pretvorbi i privatizaciji je od 1993., 1995. Godine.
A.S. - To sam htio reći. Niste se mogli usprotiviti kad ste dobivali takve slučajeve na stolu, ako ste ih dobivali.
M.K. - Ne, ne, ne. Ti predmeti su davnih dana završeni.
A.S. - Jeste li bliski s kojom političkom strankom?
M.K. - Ne. Nikako.
A.S. - Neki tvrde da vam se već nude u sljedećoj raspodjeli karata političkih, neke funkcije. Je li ikada bilo riječi?
M.K. - Ne. Niti jedne riječi, niti od jedne stranke.
A.S. - Niti jedne stranke?
M.K. - Ne.
A.S. - Jeste li dobri s nekim iz političkih stranaka? Družite li se?
M.K. - Jesam. Jesam. Iz različitih političkih stranaka. I lijevih i desnih.
A.S. - I lijevih i desnih? Koje ste vi političke orijentacije? Lijeve ili desne ili vam je sasvim svejedno?
M.K. - Isključivo “zemlja sretnih ljudi”. Samo me to zanima.
A.S. - A, jeste dobri s Vasom Brkićem?
M.K. - Nisam. Nisam ga upoznao.
A.S. - Dobro. S Vasom se opasno družiti.
M.K. - Nisam ga upoznao. Niti susreo.
A.S. - Neposredno nakon što ste se usprotivili predstečajnim nagodbama, u Jutarnjem listu je izašao članak o vašim sumnjivim hobijima, odnosno jednom hobiju, a hobi se tiče modnih sessiona na koje ste pozivali mlade djevojke putem svoje facebook stranice. Što mi možete reći o tome? Je li, dakle, u skladu s nekim sudačkim kodeksom da sudac u slobodno vrijeme fotografira mlade djevojke u svom foto studiju?
M.K. - Pa da ne mislim da je u skladu, ne bih to radio.
A.S. - Radite još uvijek?
M.K. - Ne. U zadnje vrijeme ne jer je previše posla. Ja sam uvijek imao nekoliko projekata. Jedan projekt je bio, dakle, fotografije putovanja pa su bili zajednički projekti koje sam imao s prijateljima fotografima pa smo imali zajednički studio. Tu smo radili projekte. Ovaj je bio jedan od zadnjih projekata, odnosno posljednji pravi veliki projekt koji se, dakle, odnosio na fashion fotografiju. Pozivane su mlade djevojke koje nisu nikada se bavile fotografijom, da ukoliko se žele fotografirati, da zajedno objavimo. Sve fotografije su i dalje dostupne na facebooku, dakle svi ih mogu pogledati i vidjeti da tu od spornoga nema stvarno ništa.
A.S. - Dobro. Sad moram glumiti malo puritanca. Je li vaša formulacija “poziva na ugodno druženje uz fotografiranje”, je li baš nešto što bi sudac sebi trebao dozvoljavati? Mislim, znate što znači “ugodno druženje uz fotografiranje” već prejudicira nešto drugo.
M.K. - To prejudiciraju ti koji tako misle.
A.S. - Da.
M.K. - Ja svakako tako ne mislim.
A.S. - Kako je izgledala vaša sudačka karijera? U stvari ne, još nismo završili s ovim. Hoćete li se i dalje baviti tom modnom fotografijom? Sad kažete, nemate…
M.K. - Ne. To je bio jedan od projekata.
A.S. - ...nemate dovoljno vremena.
M.K. - To je samo jedan od projekata.
A.S. - Hoćete li se u budućnosti baviti?
M.K. - Fotografijom ću se baviti cijeli život.
A.S. - A ovom modnom?
M.K. - Ne, to je bio projekt koji je trajao par mjeseci.
A.S. - Vaša sudačka karijera. Savjetnik na trgovačkom sudu ste bili, zatim ste prešli u Upravni sud gdje ste ostali do 2011. Zašto ste, evo sad da vas pitam, zašto ste odabrali trgovački sud? Ne biste li se, što ja znam, bolje našli u bussinessu nekom ili ste znali da su svi zakoni kao ovaj o predstečajnim zakonima pa da tu kruha nema.
M.K. - Pa, moj otac je bio izvrstan pravnik. I još uvijek je izvrsni pravni mislioc i pravo je bilo moja velika ljubav oduvijek. Imao sam pravo i arhitekturu. U trenutku, nakon završetka srednje škole, odlučio sam se za pravo i od prve godine fakulteta htio sam biti sudac trgovačkog suda… i jednog dana predsjednik. Zbog toga sam se odmah i javio jer, nisam se ja javio nakon 10 mjeseci što sam sudac. Ja sam u sustavu pravosuđa 15 godina. Ja sam prošao sve kancele, ja znam svaki milimetar na sudovima, što na žalost većina kolega ne zna jer im je prvo zaposlenje na sudovima bilo da postanu suci.
A.S. - Je li bio protiv vas pokrenut, svojedobno, onaj disciplinski postupak zbog neurednog obavljanja dužnosti, kao što se pisalo po novinama?
M.K. - Ne. Svake godine sam ocijenjen najvišim ocjenama. 7 godina sam obavljao, dakle, funkciju, najvažniju funkciju, možemo to tako reći, na Upravnom sudu Republike Hrvatske. To je evidencija praćenja sudske prakse, gdje vi osobno odgovarate ako bilo koja odluka koja nije sukladna sudskoj praksi, postojećoj, vi odgovarate. Vi ste ju pustili.
A.S. - Dobro, od kuda Jutarnjem listu informacija da se niste baš iskazali marljivošću i da su vam se gomilali već riješeni sudski predmeti, da ste ih držali u ladici.
M.K. - Gledajte, to je jedna priča koja je još iz davnih vremena. To je jedna moja kolegica Mirjana Juričić, koja se javila za suca Ustavnog suda, pa je to jedna odluka koju sam ja vratio na ponovnu odluku i o kojoj je odlučivao cijeli Sud, dakle sjednica svih sudaca. Eto, meni je očigledno jako zamjerila i s obzirom na tu povezanost između nje i novinarke koja je objavila taj tekst… To je to. To je ta priča.
A.S. - Znači, disciplinskog postupka protiv vas nije bilo?
M.K. - Naravno da nije.
A.S. - Ostalo nam je 5 minuta do kraja emisije. Reforma pravosuđa je jedna od velikih tema. Ajmo ovako, u tih 5 minuta koliko nam je ostalo. Što ne valja, što bi se moglo mijenjati u radu trgovačkom suda? Procesi se vode od 5 do 7 godina. Trebali bi trajati 30 dana. Kako to učiniti podnošljivijim?
M.K. - Svako trajanje sudskog postupka, ako znamo da hrvatski suci svake godine zajedno sa sudskim savjetnicima riješe u prosjeku 900 predmeta, suci trgovačkih sudova u sporovima radi isplate donose 400 odluka godišnje. Vi da donesete 400 odluka godišnje morate provesti… propisana su vam tri ročišta. To vam je dakle 1200 ročišta. Morate donijeti još 2000 drugih procesnih rješenja. Morate proučiti predmet. Vama za pisanje presude, dakle to vam iznosi preko 2 i pol tisuće sati radnih. Zakonom o parničnom postupku određuje se koliko će taj postupak trajati. Postupak u trgovačkim sporovima radi isplate ne smije trajati do naplate duže od 30 dana. Potrebno je donijeti samo par odredbi. Prva odredba glasi “Trgovački sudovi odlučuju isključivo na temelju, dakle utvrđuju činjenično stanje isključivo na temelju poslovne dokumentacije pravnih subjekata ovjerene pečatom i potpisom odgovornih osoba. Vi na taj način odmah rješavate i veliki dio sive ekonomije i rješavate dugotrajnost postupaka zato što se jako puno sive ekonomije odvija između registriranih subjekata koji ne izdaju račune. Tek kad dođe do problema neplaćanja, jedna tvrtka izdaje račun i nema nikakvog drugog dokaza da je provedeno. I onda mi saslušavamo svjedoke, pozivaju se čuvari parkinga da li je prošao kombi ili nije. S druge strane, imamo nepotrebna ročišta. Imamo uredbu koja se odnosi na, ajmo reći, na postupanje europskih sudova u platnim nalozima u sporovima male vrijednosti. U pravilu se ne održava rasprava. Ako mi suci trgovačkog suda nakon 15 godina edukacije nismo sposobni vidjeti dokumentaciju koju ima tužitelj i dokumentaciju koju ima tuženik i samo temeljem toga donijeti odluku, brzo, u roku od 30 dana i da protiv te odluke žalba ne odgađa izvršenje, jer ako protiv rješenja kojeg Ministarstvo financija donese, donose ga i osobe sa srednjom stručnom spremom, višom stručnom spremom, dakle vaša žalba koju ste izjavili, neće odgoditi naplatu tog duga, onda ne vidim razloga zbog čega bi žalba protiv odluke trgovačkog suda do primjerice 100 ili 200 tisuća kuna, odgađala izvršenje.
A.S. - Dobro, da ste ministar pravosuđa, što biste napravili?
M.K. - Izmijenio bih skoro sve zakone.
A.S. - Da?
M.K. - Strašno bih ih pojednostavio. Što su zakoni kompliciraniji, oni proizvode duže i kompliciranije postupke jer onda odvjetnici jedne i druge stranke, mogu se hvatati za svaku riječ, svaki zarez svakog tog… vi kad imate zone od tisuću i nešto članaka, zamislite koliko je to nepreglednih mogućnosti. Standardni način odugovlačenja svakog postupka pred trgovačkim i općinskim sudovima vam je podnošenje podneska prije samog ročišta. Druga strana: “molimo može li odgoda?” Morate im dati zbog toga što je zakonom propisano da se drugoj strani mora omogućiti da se očituje o činjenicama koje je druga strana podnijela i tako imate unedogled. Zašto se to događa? Zato što se punomoćnici plaćaju po radnji. Mi moramo uvesti sustav po kojem ćete unaprijed morati znati koliko košta sudski spor. U Americi kad vam netko kaže: “Ja ću vas tužiti.”, to automatski znači da ostajete bez kuće, bez auta, vrlo dobro pazite, a ovdje kažete: “Tuži me, 7 godina ćemo biti pred sudom, moja tvrtka je blokirana, neću ti platiti ništa, 6 mjeseci prije donošenja odluke Visokog trgovačkog suda, ja ću zatvoriti tvrtku.”
A.S. - Koje ste vi godište?
M.K. - 1969.
A.S. - Ovdje sam, s obzirom da ste iznijeli primjere, kako i što bi se trebali zakoni, imate li ambicija baviti se još kojim poslom osim ovim sudačkim? Imate li ambicija nešto mijenjati, dakle, u svojoj karijeri?
M.K. - Imam ambiciju mijenjati sve nas zajedno, da se svi pokrenemo u ovom trenutku, da kažemo: “Dosta je!” i da svi zajedno stvorimo jedno moderno, suvremeno društvo u kojemu ćemo biti sretni i zadovoljni.
A.S. - Što mislite, s obzirom na Zakon o predstečajnoj nagodbi, ima li za to šanse?
M.K. - Apsolutno vjerujem u to! Apsolutno vjerujem u to da sljedeći zakon će biti onakav zakon kakav treba biti.
A.S. - Hvala vam lijepa na gostovanju. Vas su gledatelji ocijenili s prosječnom ocjenom 9,69 od 10. Vole ovakve borce za pravdu.
M.K. - Hvala.
A.S. - Hvala vam na gostovanju u emisiji. Poštovani gledatelji, bilo je to sve za danas. U sljedećoj emisiji ugostit ćemo ženu koja se bori protiv kriminala i korupcije u regiji. Zove se Brankica Stanković. Vrlo zanimljiva gošća. Vidimo se za tjedan dana. Do tada, doviđenja.
