Mislav Kolakušić kod Ariane Kekić u Podcastu Mrežnica – siječanj 2026.
Europu čeka inflacija, sigurnosna kriza i bolan povratak suverenizmu
Godina 2026. počela je burno, a jedno od prvih velikih geopolitičkih pitanja otvorilo se nakon poteza Sjedinjenih Američkih Država prema Venezueli. U podcastu Mrežnica gostovao je Mislav Kolakušić, pravnik i bivši zastupnik u Europskom parlamentu, koji je govorio o američkoj strategiji, odnosima velikih sila, stanju u Europi i mogućim novim kriznim točkama.
Venezuelanski sindrom. Hoće li se širiti svijetom, tko je sljedeći i koja je poruka, i kome?
Ja bih rekao da to nije venezuelanski sindrom, nego sindrom Sjedinjenih Američkih Država, koje ni za milimetar ne odstupaju od svojega stava da su najjače i da sve na svijetu mora biti poput njih.
Trump je to unaprijed najavio. Pokušao sam građanima objasniti što će se sigurno dogoditi. On je podijelio cijeli svijet u četiri zone i rekao Europi: vi se bavite svojim stvarima, a moja jurisdikcija je cijela Sjeverna, Srednja i Južna Amerika. I tu sam ja gospodar.
Zašto mu je Venezuela toliko važna?
Zato što uvijek postoji nešto što mu je posebno važno. Sjedinjene Američke Države imaju goleme količine nafte, ali ono što Venezuela ima jest takozvana teška nafta. Zašto je teška nafta zanimljiva? Zato što većini država ne znači puno jer nemaju rafinerije koje je mogu prerađivati. Venezuela ima najveće zalihe teške nafte na svijetu, a upravo ta vrsta nafte donosi ekstremno veći profit u preradi.
Sjedinjene Američke Države baš na toj strani imaju nekoliko ogromnih rafinerija za preradu teške nafte. To je ono što njima treba. Oni stalno čuvaju vlastite zalihe i ciljaju ono što im najviše koristi.
Kako gledate na otmicu predsjednika Venezuele?
To je nezabilježeno u povijesti modernog svijeta. Jedna država otima legitimno izabranog predsjednika druge države. Ono što smo imali s Noriegom u Panami bilo je drukčije. Tamo je postojala druga vrsta konstrukcije. Ovdje imate otmicu predsjednika i njegove supruge.
To je prvi put da su otišli tako daleko. Prije su, kada bi rušili režime, ostavljali tim državama da same sude svojim vođama. Sada su rekli: ne, sad ćemo to mi odraditi kod sebe i to je najčišće.
Kome je to poruka?
Cijelom svijetu. A posebno Europi i Rusiji. Mislim da je to bilo povezano i s dogovorima koji su prethodili, gdje je jasno dano do znanja kako će izgledati podjela interesa i utjecaja.
Trump je rekao da više neće u velikim količinama dostavljati oružje Ukrajini, ali da nešto ipak mora ostati, da ne ispadne da se svijet dijeli između Amerike, Rusije i Kine. To se mora prikriti. Ali stvar je jasna: Putin sada zna da ide do kraja. Neće tu biti nikakvog mira dok ne uzme ono što je zacrtao.
Znači li to da je Trump zapravo otvorio Putinu prostor?
To je bilo rečeno već u samoj strategiji. Kada kaže da postoje zone na koje dijeli svijet, onda je jasno da time drugima ostavlja određen prostor. Europa neka se bavi sobom, Rusija neka se bavi svojim dijelom, Kina svojim, a Amerika svojim kontinentom i svojim prioritetima.
Može li se u takvom modelu dogoditi sukob velikih sila?
Upravo je ta podjela zamišljena da do sukoba ne dođe. To je i smisao takve raspodjele, da se izbjegne veliki rat i nuklearna eskalacija. Jer kad bi došlo do izravnog udara na Rusiju, svi znamo što bi se moglo dogoditi.
A gdje je u svemu tome Europa?
Europa je pristala na ulogu poslušnika. Pogledajte reakcije. Kada se dogodila otmica predsjednika jedne države, Ursula von der Leyen to naziva demokratskim prijenosom vlasti. To je nevjerojatno. Otmica postaje demokratski prijenos vlasti. A s druge strane, Zelenski, koji nema nikakav legitimitet po vlastitom zakonodavstvu, i dalje je za njih legitimni predsjednik.
To vam pokazuje da se ne radi ni o pravu ni o demokraciji, nego isključivo o interesu.
Što to govori o europskom vodstvu?
Da nema vlastitu politiku. Europska unija šalje novac Ukrajini, i svi znaju da tamo postoji golema korupcija. To svi znaju, i građani, i političari, i oni koji taj novac šalju. Ali ga i dalje šalju. Zašto? Zato što i sami od toga imaju korist.
Europa se ponaša kao mali psić koji laje, ali ne može ugristi. Nema stvarnu moć. Nema volju da se suprotstavi. Nema ljude koji bi vodili u nekom drugom smjeru.
Tko bi mogao biti sljedeći nakon Venezuele?
Po meni, Grenland je sigurno jedna od sljedećih meta. Kolumbija također može doći u tu priču. Na koji način će točno ići preuzimanje Grenlanda, ne znam. Hoće li to biti neki blitzkrieg, neka specijalna operacija ili političko-ekonomski model, to tek treba vidjeti. Ali Grenland je jasno istaknut kao nešto što Amerika želi.
Hoće li Europa to prihvatiti?
Prihvatit će to na isti način kao i sve drugo. Reći će da je to prirodni slijed okolnosti, da je to logično, da je to povijesno opravdano, da je to u interesu stabilnosti. Već smo vidjeli da su spremni svaku potpuno apsurdnu stvar proglasiti legitimnom.
A Iran?
Po meni, Trump u ovom trenutku neće ići u tu zonu. Iran je druga razina i druga zona. Grenland je nešto što će pokušati. Iran je drukčija priča.
Je li Trump danas neprijeporni broj jedan?
Apsolutno. Sada je pokazao moć. Pokazao je da može povući potez koji nitko drugi ne može. I to je poruka svima.
Ostajete pri stavu da nas ozbiljna ekonomska kriza čeka već ove godine?
Apsolutno. Samo što ljudi teško razumiju da je inflacija već ogromna, samo se ne pokazuje uvijek tamo gdje je najvidljivija svima. Inflacija nije samo rast cijena hrane. Pogledajte zlato, nekretnine, bitcoin, srebro. Sve je to otišlo u nebo.
To se događa zato što se proizvode goleme količine lažnog novca. To nije pravi novac. Pravi novac jedva da postoji. To su brojke na računima, brojke u sustavu, kreditne konstrukcije i obećanja.
Zašto onda sustav još nije puknuo?
To je i meni nevjerojatno. U svakom ranijem povijesnom razdoblju ovakva količina lažnog novca već bi proizvela potpuni slom. Ovdje to još nekako odgađaju. Ali teško da će to moći još dugo.
Zato žele izbaciti gotovinu iz upotrebe. Dokle god vi ne dođete u banku po pravi novac, sustav još nekako funkcionira. Ako ljudi dođu po gotovinu, priča je gotova.
Zato vas pitam za digitalni euro. Je li to totalna kontrola?
To je upravo to. Ako gotovine nema, onda ste vi u potpunosti pod kontrolom sustava. Zato je važno imati gotovinu. Ne brojke na računu, nego pravi novac. Novčanice i kovanice. To je gotovina. Sve drugo su samo zapisi.
Može li Hrvatska nešto učiniti, poput Slovenije koja je gotovinu unijela u Ustav?
U Hrvatskoj to sada ne može proći. Ne zbog toga što to građani ne bi htjeli, nego zato što je sustav postavljen tako da takve inicijative ne mogu uspjeti. Referendumi su se pokazali kao nešto što se može zaustaviti i poništiti. Ako vlast ne želi da nešto prođe, neće proći.
Što onda čeka Hrvatsku u 2026.?
Daljnja inflacija, težak život i puno rada ni za što. Hrvatska nema vlastitu snažnu proizvodnju. Ovisimo o turizmu i o ljudima koji rade vani. Kad tamo dođe prava kriza, Hrvatska se urušava. Kad Njemačka i Austrija krenu otpuštati, naši ljudi gube posao. Kad oni prestanu dolaziti na more, naš turizam staje.
A kriza u Njemačkoj je već ozbiljna. Broj stečajeva veći je nego 2008. godine. Kad tamo stvarno počne lom, Hrvatska će to itekako osjetiti.
Hoće li onda uz ekonomsku doći i sigurnosna kriza?
Naravno. Nakon ekonomskih lomova uvijek dolaze sigurnosni problemi. Ako Europska unija krene prema potpunoj federalizaciji, taj će raspad biti vrlo bolan. Jer dugovi se moraju vratiti, a nitko neće htjeti vraćati tuđe dugove.
Kad imate veliku ekonomsku krizu i političko nasilje nad suverenitetom država, tada se otvaraju vrata ozbiljnim sukobima. To nije nikakva teorija, to je povijesno pravilo.
Tko bi mogao povesti Europu u drukčijem smjeru?
Jedino suverenizam. Drugog rješenja nema. Povratak državama koje same odlučuju, same proizvode, same kontroliraju granice, monetarnu politiku i vlastitu sigurnost. Sve drugo vodi u još veći raspad.
A Hrvatska? Tko bi ovdje mogao ponuditi drukčiji smjer?
Građani će to odlučiti kad voda dođe do ušiju. Kad ljudi shvate što se događa, kad osjete da više nema natrag, onda će početi gledati tko je što govorio i tko je na što upozoravao.
Ja ću ponuditi ono što nudim cijelo vrijeme: istinu i ono što sam spreman napraviti. Ali ljudi prvo moraju doći do točke da više ne mogu ignorirati stvarnost.
Pitali ste se ikad što vam sve to treba?
Ja ne mogu biti drukčiji nego što jesam. Htio sam mijenjati stvari kroz pravosuđe, vjerovao sam da je to moguće. Onda sam shvatio da se pravedna država može graditi samo kroz politiku. I ušao sam u politiku.
Griješio sam, naravno, ali ne mogu šutjeti. Ne mogu postati netko drugi. Jednostavno ne mogu.
Za kraj, što savjetujete ljudima?
Najprije, imati gotovinu i pokušati osigurati barem godinu dana rata kredita. To je ključno. Ne zlato, ne iluzije, ne dionice. Gotovina. Ako dođe kriza, oni koji imaju godinu dana prostora imaju šansu snaći se, preživjeti bez najgorih lomova i sačuvati obitelj.
Oni koji to nemaju, mogli bi vrlo brzo ostati bez svega. Ovršni sustav danas je mnogo suroviji nego prije deset ili petnaest godina. Kuća ili stan mogu otići na dražbu nevjerojatno brzo.
Drugo, ne smijemo se baviti 1941. i 1945. dok nam se pred očima raspada sadašnjost. Mene strašno nervira kad se 2026. godine stalno vraćamo na to. Prošlost se ne može riješiti. Ona je prošla. A sadašnjost i budućnost nam cure kroz prste.
I treće, građani moraju početi izlaziti na izbore. Posebno na europske izbore. Tamo se donose ključne odluke. Tamo se odlučuje o tome hoćemo li u rat, hoćemo li imati gotovinu, hoćemo li imati proizvodnju, granice i sigurnost. A ljudi i dalje ostaju doma.
Koja je vaša završna poruka?
Čeka nas vrlo aktivna i vrlo teška 2026. godina, i na svjetskom planu i kod nas. Ali ljudi ne mogu poslije reći da nisu znali. Treba gledati stvarnost kakva jest, a ne kakvom nam je serviraju. I treba se pripremiti, razumno i na vrijeme.
