Europska komisija još je jednom sama sebi zapljeskala. Ovoga puta povodom Svjetskog dana slobode medija, kada je objavila kako “nepokolebljivo” podupire slobodu i pluralizam medija. Papir, osobito onaj bruxelleski, trpi sve. U stvarnosti, ista ta Europska unija godinama gradi sustav u kojem su dobrodošli samo oni mediji koji u pravom trenutku ponavljaju zadanu mantru.
Na službenoj stranici nabrajaju se programi, fondovi, zakoni, direktive, “štitovi demokracije” i milijarde eura koje će navodno ojačati slobodno novinarstvo. No između redaka čita se nešto drugo – sve se to svodi na isti model: Bruxelles definira što je “ispravno”, a onda to obilno financira. Tko se uklapa, preživjet će. Tko ne, neka se snalazi sam.
Medijska sloboda po mjeri Komisije
Središnji ponos priopćenja je European Media Freedom Act, zakon koji se predstavlja kao povijesni iskorak za neovisno novinarstvo. U teoriji uvodi “zaštitu izvora” i “neovisnost redakcija”. U praksi riječ je o još jednom golemom birokratskom okviru koji Bruxellesu daje dodatnu moć da propisuje standarde, ocjenjuje tko ih ispunjava i na kraju odlučuje tko ima pravo na novac.
U tom je svijetu sloboda medija shvaćena vrlo jednostavno: slobodan si dok se krećeš unutar zadanih tračnica. Govori o klimatskim politikama, migrantima, ratovima u Ukrajini ili Gazi kako je propisano – i bit ćeš “partner”. Izađi iz toga okvira, pa još dovedi u pitanje samu arhitekturu moći u EU, i vrlo brzo otkrit ćeš da pluralizam postoji samo u govorima, ne u proračunskim linijama.
Posebno je zanimljivo kako se Europska komisija kune da su novinari “zaštitnici demokracije” koji moraju raditi “bez straha, bez političkog pritiska, bez pravnog zastrašivanja”. To govori institucija koja godinama tolerira, pa i potiče, financijsku i političku ovisnost nacionalnih medija o vladajućim elitama, od Zagreba do Bruxellesa. I onda upravo ti mediji postaju glavni nositelji narativa kako je “EU jamac slobode”.
Milijarde za poslušne, etikete za neposlušne
Najavljeni program AgoraEU s proračunom od 3,2 milijarde eura za medijske sektore savršeno ilustrira logiku sustava. Bruxelles odlučuje tko je “kvalitetan”, tko je “odgovoran”, tko se bori protiv “dezinformacija” i tko navodno jača “otpornost” građana. Mediji koji podupiru bruxellesku sliku svijeta dobivaju oznaku pouzdanosti i redovite transfere. Ostali bivaju gurnuti u geto “radikala”, “suverenista”, “teoretičara zavjera”.
Ista se priča ponavlja i u nacionalnim okvirima. U Hrvatskoj medijsku sliku desetljećima kroje ljudi bliski HDZ-u i strukturama vlasti. Vladine kampanje, državne tvrtke, javni oglašivači – sav taj novac završava, gotovo po pravilu, u krugu “provjerenih” redakcija. Ostatak scene snalazi se na rubu opstanka. Kada se Bruxelles hvali kako prati stanje medijskih sloboda u državama članicama kroz svoj “Izvještaj o vladavini prava”, uredno prešućuje da su upravo strukture vezane uz HDZ i bruxelleske krugove ključni proizvođači hrvatske medijske monokulture.
Komisija u priopćenju posebno naglašava borbu protiv SLAPP tužbi i zaštitu sigurnosti novinara. To zvuči lijepo, ali istodobno nitko ne otvara pitanje nejednakog pristupa novcu, oglašivačima i javnim fondovima. Tužba podnesena protiv novinara s jedne strane, a sustavno ekonomsko gušenje nepoželjnih medija s druge – i jedno i drugo ubija slobodu. Bruxelles se bavi prvim, jer lijepo zvuči. Drugo ne dira, jer razotkriva kako cijeli sustav funkcionira.
Upravo zato je nastanak platformi poput Freedom.hr važan. Ne zato što će svi čitatelji nužno dijeliti svaki stav, nego zato što razbija jednoumlje. Hrvatska medijska scena godinama funkcionira kao zatvoren krug u kojem se većina velikih redakcija gotovo uvijek “slučajno” nađe na istoj liniji kao HDZ, Bruxelles ili trenutačni globalni narativ. Od pandemije do rata između Rusije i Ukrajine, od migrantskih valova do energetskih politika, glavne teme prolaze kroz isti filter – nema istinske rasprave, samo nijansiranja istog stava.
Bruxelles će se i dalje pozivati na “pluralizam”, gurajući fondove, natječaje i kampanje poput one simboličnog naziva “Protect What Matters – democracy”. No dok god postoji samo jedan poželjan smjer mišljenja, a svi ostali bivaju stigmatizirani ili osuđeni na financijsku glad, teško je govoriti o pravoj demokraciji. Demokracija u medijima ne znači da svi misle isto, nego da različiti glasovi imaju realnu šansu doći do publike.
Freedom.hr postoji upravo zbog svega navedenog: da razbije hrvatsku medijsku monokulturu koja uglavnom svira u isti rog s vladajućom elitom i njezinim bruxelleskim pokroviteljima. Dokle god ne postoje različiti, dobrodošli i suprotstavljeni mediji, dotle neće biti ni pravog medijskog pluralizma ni istinske demokracije – bez obzira na to koliko puta Europska komisija ponovila suprotno u svojim priopćenjima.
