Dok je jedan dio neprijateljskih postrojbi 1. svibnja 1995. mirno spavao, hrvatske su snage u zoru krenule u ono što će se pokazati prekretnicom Domovinskog rata. Operacija Bljesak nije bila tek vojna demonstracija snage, nego trenutak kada je postalo jasno da je Hrvatska vojska sazrela, organizirala se i bila spremna završiti rat na zapadnoslavonskom području.
U 5:30 ujutro 1. svibnja 1995. počeo je koordinirani napad na središnji i južni dio snaga tzv. RSK. U akciji je sudjelovalo oko 7.200 hrvatskih vojnika i policajaca. Udarnu snagu činili su pripadnici 81. gardijske bojne, 5. gardijske brigade te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, uz pričuvne i domobranske postrojbe, potpomognute protuoklopnim i topničko-raketnim snagama. Glavni pravci napada išli su iz smjera Novske i Nove Gradiške, pod zapovjedništvom generala Ivana Basarca i generala Petra Stipetića.
Brza pobjeda i skupa cijena slobode
Krajnji cilj bio je jasan: ulazak u Okučane, središte pobune i polazište terorističkih napada na zapadnoslavonskom području. U manje od 32 sata hrvatske su postrojbe oslobodile oko 500 četvornih kilometara dotad okupiranog prostora, ponovno uspostavile nadzor nad autocestom i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji i pokazale da više nema povratka na staro.
Gubici neprijateljskih snaga SVK procijenjeni su na 350 do 450 poginulih i više od 1.000 ranjenih. Zarobljeno je šest tenkova, četiri oklopna transportera, 42 topa, dva skladišta streljiva i golema količina pješačkog naoružanja. No hrvatska je strana svoju pobjedu platila preskupo: poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena.
Bljesak je razbio mit o nepobjedivosti neprijateljskih snaga, ali je jednako snažno podsjetio koliko je visoka cijena slobode. Nakon što je poražena na terenu, druga je strana odgovorila na svoj prepoznatljiv način – raketiranjem Zagreba 2. i 3. svibnja višecijevnim bacačima raketa M-87. Poginulo je petero civila, a više od 200 ih je ranjeno. U tom se zločinačkom činu vidjela nemoć nakon vojnog sloma, ali i brutalnost koja će zauvijek ostati dio crne kronike Domovinskog rata.
Rudolf Perešin: “Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate”
U simboliku Bljeska neraskidivo je upisana i sudbina pilota Rudolfa Perešina. Njegov je zrakoplov oboren 2. svibnja 1995. tijekom akcije, u blizini Stare Gradiške. Zrakoplov je pao na oslobođenom teritoriju, ali je Perešin, nakon katapultiranja, sletio na neprijateljsko područje i tu mu se gubi trag sve do razmjene posmrtnih ostataka.
Da bi se razumjela težina njegova imena u kolektivnoj memoriji, treba se vratiti na 25. listopada 1991. Tada je Perešin, rođen 1958. u Jakšincu kraj Gornje Stubice, već odavno vrhunski pilot s natprosječnim rezultatima na Zrakoplovnoj vojnoj akademiji, donio odluku koja je odjeknula širom svijeta. Kao pilot MiG-a 21, usred raspada Jugoslavije i rata u Sloveniji, odbio je biti dio “pomahnitale zločinačke soldateske” koja razara Hrvatsku. U trenutku kada je trebao nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije, promijenio je smjer, preletio u susjednu Austriju i prizemljio MiG-21 pokraj Klagenfurta, u zračnoj luci blizu Bleiburga.
Fotografija uspravnog pilota uz MiG i rečenica: “Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!” obišla je svijet. Bio je to moralni i politički udarac za JNA, ali i golem poticaj hrvatskom otporu. Svjetski su mediji prenijeli poruku, a Hrvatima je u najtežim trenucima rata ta slika bila dokaz da se i iznutra raspada sustav koji je granatirao njihove gradove.
Nakon preleta Perešin se vratio u Hrvatsku, pristupio obrani domovine i pridružio se Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Sudjelovao je u obrani Zagreba i zračnog prostora Hrvatske, u brojnim borbenim zadaćama, sve do pogibije u Bljesku.
Danas, na Trgu kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu, stoji obnovljeni MiG kojim je Perešin 1991. preletio u Austriju. Taj zrakoplov nije samo metalni spomenik – to je vizualni podsjetnik na rečenicu koja je ušla u povijest i na činjenicu da je jedan čovjek, usred rata, uspio reći “ne” stroju koji je krenuo protiv vlastitog naroda.
Na otkrivanju obnovljenog zrakoplova mnogi su govorili o “obnovi sjećanja na dane ponosa, časti i slave”, o zajedništvu koje je donijelo pobjedu i izgradilo državu. Uz ime Rudolfa Perešina veže se i stara izreka: “NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO”, kojom je predsjednik Skupštine Zagrebačke županije Damir Mikuljan sažeo ono što taj pilot znači hrvatskoj povijesti.
Povijest Domovinskog rata puna je znanih i neznanih heroja, od gardista u rovovima do pilota u zraku. Neki od njih imaju svoje trgove, ulice i spomenike, drugi postoje samo u sjećanjima suboraca i obitelji. Bljesak i priča Rudolfa Perešina podsjećaju da iza svake vojno uspješne akcije stoje imena, lica i sudbine koje se ne smiju svesti samo na brojke u izvješćima.
Minuta ponosne tišine za sve poginule u Bljesku i za Rudolfa Perešina nije tek protokolarna gesta. To je najmanje što dugujemo ljudima zahvaljujući čijoj se hrabrosti danas vozimo autocestom kroz zapadnu Slavoniju, prolazimo kroz oslobođene Okučane i gledamo obnovljeni MiG u Zagrebu kao simbol odluke da se, unatoč svemu, stane na pravu stranu povijesti.
