Francuska i ostatak Europe ulaze u sve dublju krizu mirovinskih sustava. U središtu problema su izdašne državne mirovine, ubrzano starenje stanovništva, pad nataliteta i sve manji broj radno sposobnih osoba koje financiraju rastući broj umirovljenika. Istodobno, javnost se protivi i reformama i većem useljavanju, što produbljuje proračunske deficite.
Francuski model pod pritiskom
U Francuskoj radnici mogu u mirovinu već sa 62 godine, mnogi i sa 60, uz prosječnu državnu mirovinu od oko 1.500 eura mjesečno. Posljedica je da stariji u prosjeku imaju veće prihode od radno sposobnih. No ekonomisti upozoravaju da je takav sustav neodrživ.
Predsjednik Emmanuel Macron 2023. je pokušao povisiti dob za odlazak u mirovinu na 64 godine. Iako bi i tada sustav ostao izdašan u međunarodnim razmjerima, uslijedili su masovni prosvjedi i štrajkovi u Parizu i drugim gradovima, kao i višestruka glasovanja o nepovjerenju u parlamentu. Politički pritisak doveo je do odgode povećanja dobi za odlazak u mirovinu do nakon predsjedničkih izbora 2027.
Istodobno, proračunski deficit Francuske 2024. dosegnuo je 5,8 posto BDP-a, najviše od Drugog svjetskog rata (izuzev 2020.), znatno iznad dopuštene granice europodručja od 3 posto. Investitori zato traže više kamate na francuski dug. Profesor ekonomije Pierre Garello ocjenjuje da je manjak u mirovinskom sustavu „stvarno zabrinjavajući” i vjerojatno podcijenjen.
Demografski pad i uloga useljavanja
Slični se trendovi vide diljem Europe. Stopa fertiliteta u EU pala je na oko 1,34 djeteta po ženi, znatno ispod razine potrebne za jednostavnu obnovu stanovništva od 2,1. Broj rođenih pao je s 6,8 milijuna 1964. na 3,55 milijuna 2024. Istodobno je očekivani životni vijek porastao na 81,4 godine, pa na svakog umirovljenika dolazi sve manje radno sposobnih osoba.
U Španjolskoj već deset godina ima više umrlih nego rođenih. U Ujedinjenom Kraljevstvu će broj osoba starijih od 65 godina prvi put nadmašiti broj mlađih od 18, a do 2072. predviđa se tek 1,9 potencijalnih radnika po umirovljeniku, naspram 4,5 1972. Italija je 2024. zabilježila 281.000 više smrti nego rođenja, a stanovništvo se smanjilo za 37.000; od 2014. broj stanovnika pao je za gotovo 1,9 milijuna.
To znači da sve manja baza radnika mora financirati sve veći broj umirovljenika. U Ujedinjenom Kraljevstvu izdaci za državne mirovine kao udio u gospodarstvu sada su 35 posto viši nego prije 50 godina, a do 2070-ih trebali bi biti 50 posto viši nego danas. Službena analiza upozorava da bi, uz nepromijenjenu politiku, javni dug krenuo neodrživim putem.
Ekonomisti ističu da je, uz pad fertiliteta, jedini način da se popune potrebe tržišta rada veće useljavanje mlađih radnika. No dio javnosti u Europi protivi se takvom rješenju, a političari na to reagiraju ograničavanjem useljavanja. Stručnjak Alex Nowrasteh upozorava da je „smanjivanje imigracije dok se suočavate s izazovom starenja stanovništva poput posipanja soli na ranu”.
Profesorica ekonomije Clara Piano podsjeća da „stope fertiliteta utječu na sve” te da se dugo podrazumijevalo kako će one prirodno ostati visoke. Sada se pokazuje da, bez prilagodbe mirovinskih sustava i jasne demografske politike, europske države ulaze u ozbiljan fiskalni rizik.
