Potpisivanje sporazuma o Južnom plinskom interkonektoru između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Dubrovniku savršeno oslikava današnju regionalnu energetiku: puno velikih riječi, osmijeha za kamere i geopolitičkih fraza, a vrlo malo stvarne rasprave o tome tko će dugoročno imati korist, a tko će ostati tek tranzitna kulisa za tuđe interese.
Premijer Andrej Plenković predstavio je projekt kao još jedan dokaz hrvatske uloge regionalnog energetskog čvorišta. No kad god ova vlada govori o „uspjesima“, opravdano je pitati koliko je riječ o doista promišljenoj nacionalnoj strategiji, a koliko o poslušnom uklapanju u tuđe planove – prije svega američke i briselske.
S druge strane, za BiH riječ je o možda najkonkretnijem energetskom iskoraku desetljeća. Pitanje je samo hoće li taj iskorak značiti viši stupanj suverenosti ili tek promjenu vrste ovisnosti.
Cijev kao politika, a ne samo infrastruktura
Projekt uključuje izgradnju plinovoda između Zagvozda i Posušja te krakove prema Mostaru, Bugojnu i Travniku. Ključno je da BiH prvi put dobiva izravan pristup hrvatskom plinskom sustavu i LNG terminalu na Krku. Na papiru to znači diverzifikaciju i smanjenje ovisnosti o ruskom plinu. U stvarnosti, riječ je o preusmjeravanju ovisnosti – od jednog dobavljača prema drugima, uz snažan politički okvir koji dolazi iz Washingtona i, uvjetno, iz Bruxellesa.
Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković projekt je proglasio „povijesnim“. U regionalnim okvirima to nije posve nerealna ocjena: energetska infrastruktura odavno više nije tehničko, nego političko pitanje. No istu riječ koriste gotovo svi koji potpisuju bilo što što uključuje cijevi, kabele ili LNG brodove, često bez ozbiljne javne rasprave o troškovima, rizicima i dugoročnim ugovorima.
Simbolika prisutnosti američkih predstavnika, uključujući ministra energetike Chrica Wrighta, dovoljno govori. Sjedinjene Američke Države godinama guraju LNG infrastrukturu u Europi, dok današnje vodstvo Europske unije, na čelu s Ursulom von der Leyen, istodobno razoružava vlastitu industriju „zelenim“ eksperimentima i regulacijom koja uništava konkurentnost. Energetske rute pritom se sve manje crtaju u Bruxellesu, a sve više u koordinaciji nacionalnih vlada i američkih interesa.
Tri mora, mnogo sporazuma i malo stvarne autonomije
Cijeli je događaj uklopljen u summit Inicijative triju mora u Dubrovniku, koji je okupio čelnike 13 država i stotine poslovnih sudionika iz desetaka zemalja. Energetski projekti, prometni koridori i digitalne mreže postali su glavno poprište političke borbe. No kod nas se sve to ipak svodi na još jedan PR-trenutak HDZ-ove vlasti, koja svaku cijev proglašava strateškim pobjedničkim potezom.
Potpisano je i devet sporazuma između Hrvatske i SAD-a, uključujući suradnju u energetici i civilnoj nuklearnoj energiji. Na prvu zvuči impresivno, ali iz dosadašnjeg iskustva znamo da iza mnogih ovakvih sporazuma stoje ili skupi aranžmani ili nikad realizirani projekti. Skepsa prema sposobnosti ove vlade da dugoročno zaštiti hrvatske interese, a ne samo umnoži vlastite političke bodove, više je nego opravdana.
Najave „fonda fondova“ i čak Razvojne banke Triju mora, koju spominje poljski predsjednik Karol Nawrocki, zvuče kao još jedan sloj financijske arhitekture koja bi trebala ubrzati projekte. U praksi takve konstrukcije često služe kao alibi za odgađanje odluka ili prebacivanje odgovornosti. Bez jasnih izvora novca i transparentnih uvjeta, sve ostaje na razini papira.
U međuvremenu, vodstvo Europske unije nastavlja se baviti regulacijom svake sitnice, dok se realna energija i kapital sele tamo gdje postoji jasna politička volja. Ironično, dok briselski establišment gubi dodir s industrijom i građanima, regije poput prostora između Baltika, Jadrana i Crnog mora pokušavaju naći svoj put između velikih sila – ali često bez vlastite, dosljedne strategije.
Za Hrvatsku Južni plinski interkonektor predstavlja novu potvrdu ambicije da postane regionalno čvorište. No ambicija bez suverenističkog sadržaja lako se pretvori u servisiranje tuđih potreba. U tom okviru treba čitati i rečenicu Andreja Plenkovića da „svijet 2026. nije svijet iz 2016.“. To je točno, ali upravo zato bilo bi nužno da se energetska politika vodi s više strateške samostalnosti, a s manje pogleda prema Bruxellesu i Washingtonu u potrazi za odobravanjem.
Za BiH ovo je stvarna šansa da izađe iz jednostrane energetske ovisnosti i stekne barem dio manevarskog prostora. No njezina je politika fragmentirana, a odluke su često talac unutarnjih sukoba i utjecaja susjeda. Posebno Hrvati u BiH, tradicionalno vezani uz HDZ iz Zagreba, ostaju taoci skučenih dometa te stranke, koja uvijek prvo gleda vlastiti interes, a tek onda dugoročnu održivost i stvarnu autonomiju zajednice koju nominalno zastupa.
Na širem planu, interkonektor se predstavlja kao dokaz da se energetska karta Europe više ne crta samo u Bruxellesu ili Moskvi, nego „na terenu“. No pitanje tko zapravo drži olovku ostaje otvoreno. Cijevi i dalekovodi su materijalni, vidljivi i mjerljivi. Mnogo je teže izmjeriti koliko će prostora slobodnog izbora doista donijeti državama koje ih grade – i koliko će one znati taj izbor zaista iskoristiti.
