Posljednjih je nekoliko dana niz najistaknutijih europskih čelnika počeo govoriti o članku 42.7 Ugovora o Europskoj uniji, dosad prilično nepoznatoj odredbi koja obvezuje države članice da pomažu jedna drugoj u slučaju oružane agresije na teritorij neke druge države članice.
Prošlog je tjedna poljski premijer Donald Tusk predložio da bi EU trebao više razmišljati o tome kako bi članak 42.7 funkcionirao u praksi. Francuski predsjednik Emmanuel Macron ustvrdio je da to nisu samo riječi te da je članak 42.7 zapravo snažniji od članka 5. NATO, dok je EU najavila da će Europska komisija uskoro provesti ratnu simulaciju mogućih scenarija njegove primjene.
U ovom tekstu objašnjavamo što članak 42.7 zapravo jest, zašto se o njemu ponovno govori i može li postati alternativa sve nesigurnijem članku 5. NATO-a.
Što zapravo kaže članak 42.7?
Za potrebe ovog teksta vrijedi navesti cijeli članak:
„Ako je neka država članica žrtva oružane agresije na svom državnom području, drugim državama članicama dužnost je da joj pruže pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu, u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. Ova odredba ne dovodi u pitanje posebni karakter sigurnosne i obrambene politike pojedinih država članica. Obveze i suradnja u ovom području moraju biti u skladu s obvezama preuzetima u okviru Sjevernoatlantskog saveza, koji, za one države koje su mu članice, i dalje predstavlja temelj njihove kolektivne obrane i okvir za njezinu provedbu.”
Povijesni kontekst: Od WUDO-a do NATO-a
Članak 42.7 nadahnut je člankom 5. osnivačkog ugovora Zapadne unije, obrambene organizacije poznate kao Western Union Defence Organisation (WUDO).
Riječ je o uzajamnoj obrambenoj organizaciji nastaloj nakon Drugog svjetskog rata, u kojoj su sudjelovale Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Belgija, Luksemburg i Nizozemska. Danas se WUDO rijetko spominje jer ju je u biti zamijenio NATO i njegov članak 5., koji je desetljećima bio temelj europske sigurnosti.
Kako je članak 42.7 ušao u pravo EU-a?
Članak 42.7 relativno je nov instrument i uveden je tek Lisabonskim ugovorom.
Podupirale su ga države poput Francuske, koje već dugo zagovaraju veću stratešku autonomiju EU-a, ali i zemlje koje su smatrale da NATO nije dovoljan — osobito Grčka.
Grčka je bila zabrinuta zbog mogućeg sukoba s Turskom, također članicom NATO-a. U takvom scenariju primjena članka 5. bila bi nejasna, pa je Atena u članku 42.7 vidjela dodatni sigurnosni mehanizam, budući da Turska nije članica EU-a.
Jedina aktivacija: Francuska 2015.
Članak 42.7 dosad je aktiviran samo jednom — nakon terorističkih napada u Parizu 2015. godine. Francuska ga je iskoristila kako bi zatražila podršku drugih članica u borbi protiv ISIS-a u Siriji i Iraku.
Ipak, tadašnja francuska vlada jasno je dala do znanja da je riječ ponajprije o političkom potezu. Cilj je bio ublažiti kritike zbog ranijih vojnih intervencija u Africi te podsjetiti EU da postoji alternativa NATO mehanizmu.
U praksi, aktivacija članka nije dovela do značajnijih konkretnih promjena.
Zašto je članak 42.7 pao u zaborav?
U godinama koje su uslijedile članak 42.7 uglavnom je zanemaren. Većina država članica smatrala ga je sekundarnim instrumentom jer je članak 5. NATO-a nudio snažnije sigurnosno jamstvo, ponajprije zahvaljujući vojnoj moći Sjedinjenih Američkih Država.
Zbog toga se članak 42.7 dugo doživljavao kao simbolična, a ne operativna odredba.
Ponovni interes: Uloga Donalda Trumpa
U posljednje vrijeme članak 42.7 ponovno je došao u fokus, ponajprije zbog izjava američkog predsjednika Donald Trump.
Trump je više puta doveo u pitanje predanost SAD-a članku 5. NATO-a, sugerirajući da njegova primjena ovisi o interpretaciji. Također je kritizirao europske saveznike zbog nedovoljnog doprinosa sigurnosti i čak zaprijetio povlačenjem iz NATO-a.
Dodatnu zabrinutost izazvale su njegove ideje o kupnji Grenlanda, koje su otvorile pitanja mogućih napetosti unutar Saveza.
Nove inicijative unutar EU-a
U takvom kontekstu EU je počela ozbiljnije razmatrati članak 42.7. Povjerenik za obranu Andrius Kubilius sugerirao je da bi se ta klauzula mogla koristiti za koordinirani vojni odgovor EU-a u kriznim situacijama.
Istodobno, Cipar zagovara snažnije tumačenje članka nakon nedavnih sigurnosnih incidenata, dok Europska komisija planira simulacije mogućih kriznih scenarija. Politički i sigurnosni odbor EU-a razmatra i konkretne prijetnje, uključujući potencijalne raketne napade na europske države.
Europska služba za vanjsko djelovanje priprema dokument koji bi trebao pojasniti kako bi sigurnosna jamstva iz članka 42.7 funkcionirala u praksi.
Može li članak 42.7 zamijeniti članak 5. NATO-a?
Ključno pitanje ostaje može li članak 42.7 postati stvarna alternativa NATO-u. Odgovor na to pitanje nije pravni, nego politički.
I članak 42.7 i članak 5. sadrže ograničenja: prvi dopušta različite obrambene politike država članica, dok drugi obvezuje države samo na djelovanje koje same smatraju potrebnim.
Snaga NATO-a nikada nije bila isključivo u pravnom tekstu, nego u političkom konsenzusu i povjerenju da će saveznici reagirati zajednički i odlučno. Ako EU uspije izgraditi sličan konsenzus, članak 42.7 mogao bi postati održiva alternativa. U suprotnom, ostat će tek formalna odredba.
Što slijedi?
Daljnji razvoj situacije ovisit će o nadolazećim političkim raspravama i sposobnosti EU-a da izgradi vlastitu sigurnosnu arhitekturu neovisnu o Sjedinjenim Državama.
Članak 42.7 više nije zaboravljena klauzula — postao je potencijalni temelj nove europske obrambene strategije. Hoće li se ta mogućnost ostvariti, ovisit će prije svega o političkoj volji država članica.
