U svijetu automobilske industrije još se voli glumiti da je riječ o tvrdom, „muškom“ poslu, negdje na pola puta između radionice i vojarne. Onda u tu kulisu uđe jedna tiha, nenametljiva Riječanka u trapericama i tenisicama – i preuzme unutrašnjost Minija, jednog od dizajnerski najzahtjevnijih automobila današnjice.
Ana Zadnik ne uklapa se u klišeje ni kad je pokušavamo opisati. Nema glamurozne poze, nema „imidž“, ali iza te skromnosti stoji biografija koja bi, da je riječ o muškarcu, odavno bila mit. Od djetinjstva na riječkom Korzu i barbikama, preko studija kiparstva u Ljubljani, do čuvenog Royal College of Art u Londonu, pa dalje – Tokio, Pariz, Barcelona, Bukurešt, Coventry, danas Minhen. I usput: Renault, Nissan, Dacia, Toyota, Jaguar, Land Rover, a sada Mini.
Od šovinističke barijere do vrha Minija
Paradoks njezine karijere jest da je možda ne bi ni bilo da nije bilo odbijanja. Studentski posjet dizajnerskom centru Renaulta u Parizu, gdje su joj pokušali poručiti da je to „svijet za muškarce“, bio je trenutak prekida. Umjesto da se povuče, prebacila je u višu brzinu: stipendija, Royal College of Art, praksa u Toyoti u Tokiju, pa potom angažmani u brendovima koje mnogi dizajneri sanjaju, a većina nikada ne dotakne.
Važan detalj: u BMW-ov Mini nije ušla „preko naših“, niti preko hrvatske mreže poznanstava. Portfelj, čekanje, tri godine tišine i onda – poziv. U kompaniji u kojoj 750 dizajnera brine o svakom šavu i prekidaču, ona postaje jedna od ključnih figura interijera Minija, zadužena za sjedišta, ali i za cijelu konceptualnu priču o tome što Mini danas jest i što bi trebao biti.
Mini bez retro etikete i djetinjstvo kao alat
Zanimljivo je i kako razmišlja o brendu koji svi rado guraju u ladicu „retro“. U Miniju, kaže, riječ retro gotovo je zabranjena. Ne zato što se bježi od baštine, nego zato što je lakše lijeno kopirati nego stvarno razumjeti zašto je originalni Mini Aleca Issigonisa bio revolucionaran. Cilj je zadržati britanski DNK, ali ga prevesti na suvremeni jezik, umjesto da se auto pretvori u karikaturu vlastite povijesti.
Najzreliji dio njezine priče to je što inspiraciju ne traži u trendovskim „moodboardovima“, nego u vlastitom djetinjstvu. Origami, rezuckanje papira, karton, plastelin – sve ono što odrasli vole zvati neozbiljnim igricama, ona danas pretvara u linije, volumene i detalje automobila. U vremenu u kojem korporacije vole govoriti o „kreativnim industrijama“, rijetko tko tako doslovno i uvjerljivo vraća kreativnost na razinu dječje slobode.
Zato je priča Ane Zadnik više od egzotične karijere jedne Riječanke u Munhenu. To je dokaz da se najtvrđi, navodno „muški“ sektori raspadaju onog trenutka kad netko prestane tražiti dopuštenje da uđe. I jednostavno – uđe, sjedne za stol i počne crtati.
BIOGRAFIJA
Ana Zadnik (37), dizajnerica na top poziciji u Munchenu
Rođena Riječanka na Korzu se igrala s barbikama, u Ljubljani diplomirala kiparstvo, u Londonu čuveni Royal College of Art, a nakon Renaulta i Land Rovera danas je zaslužna za unutrašnjost Minija, možda dizajnerski i najzahtjevnijeg auta današnjice
– Skrojila sam Land Rover i Renault a sad uzimam mjeru Miniju.
U BMW-u radi 750 dizajnera i tamo se pazi na svaki detalj, a osim što timski sudjeluje u kreiranju interijera kultnog auta kojeg je osmislio legendarni Alec Issigonis glavna je za sjedišta. Tko završi studij dizajna u Londonu meta je mega kompanija, a nakon Toyote i Tokija Ana je bila na kormilu Renaultovog studija za Daciju u Bukureštu, Jaguarovog i Land Roverovog u Coventryju, a sad u Bavarskoj kreira Mini
Anu Zadnik (37), danas dizajnericu Minija, nikada nismo vidjeli našminkanu. Nikada nije pridavala veći značaj ni odijevanju. Znamo je već puno desetljeće kao jednostavnu mladu ženu koja vanjskim simbolima ne odaje puno toga o sebi. Tarperice, majice, tenisice, nikad štikle i otvoreni dekoltei. Tko bi rekao da je rođena Riječanka jedna od onih koja već puno desetljeće raspaljuje mušku maštu, onu oktansku. Ona je ni manje ni više sudjelovala u oblikovanju Land Rovera, Renaulta, Nissana, Dacija, Toyota…
Živjela je u Londonu, Tokyu, Parizu, Barceloni, Bukureštu…, a danas je u Munchenu jedna od važnijih dizajnerskih karika u Miniju. Ona je ta koja je osmislila sjedišta jednog od dizajnerski najzahtjevnijih auta današnjice i jedna od četvero najznačajnijih “umjetnika” zaduženih za unutrašnjost kultnog auta. A on mora biti chic te mora istovremeno vuči na šezdesete godine prošlog stoljeća i na univerzalne ideje koje je podario Mini Morisu legendarni Alec Issigonis, njegov idejni otac.
U neposrednoj blizini Olimpijskog parka dogovorili smo susret s Anom, koja je punu godinu dana imala veto na davanje izjava novinarima. Njen silenzio stampa je završio, a kako je bio dogovor da se vidimo čim to bude moguće pohrlili smo u Bavarsku. Dakako da se nismo dogovorili za susret u parku, već u obližnjem velebnom i raskošnom Muzeju BMW-a i istoimene tvornice tvrtke koja je danas njen poslodavac.
Ispred nas i restorana Bavaria stajala je prelijepa mlada žena iskričavih očiju, decentno našminkana s valovitom, prekrasnom friziranom kovrčavom kosom. Bila je to Ana kakvu ne poznajemo, no čim je progovorila, bila je to ona ista dizajnerica koja nas je već davno zadivila uspješnošću, obrazovanjem, spontanošću, jednostavnošću… Kao da je željela poručiti: – ovo mi je iznimno važno. I posao u Miniju, a i intervju za Start. Prošlo je deset godina otkako smo otkrili Anu. Prvi smo put s njome razgovarali u Zagrebu, gdje se odmarala od studija dizajna vozila na prestižnom britanskom Royal College of Art. Danas, desetljeće kasnije iza nje je iznimno uspješna karijera dizajnerice interijera auta, a činjenica da su je BMW-ovi “hadhuntersi” doveli u jednu od najboljih svjetskih kompanija i to na zavidnu poziciju govori samo za sebe. Curica koja se u djetinjstvu na Korzu igrala s barbikama danas je okružena muškarcima i bavi se poslom koji je sve do pred koji godinu bio teško spojiv s ljepšim spolom. No život dizajnerica koja je završila kiparstvo na Likovnoj akademiji u Ljubljani, koja je vozački ispit položila tek u dvadesetipetoj godini života i koja rijetko kad sjeda za upravljač danas je poznata i to ne samo onima koji pobliže znaju automobilističku modnu scenu. U impresivnom BMW-ovom poslovnom neboderu koji nalikuje na klipove kukuruza i koji dugačkim stazama nadvisuju munchenske avenije spajajući se s Muzejom, Ana Zadnik dijeli društvo s još 750 dizajnera svega i svačega u mega kompaniji.
