Administracija predsjednika Donalda Trumpa nastoji ostvariti cilj od milijun deportacija godišnje, ali suočava se s ozbiljnim preprekama. Iako je, prema podacima Ministarstva domovinske sigurnosti, već protjerano više od 675.000 nedokumentiranih migranata, plan da se dio njih šalje u treće zemlje jedva funkcionira.
Kako bi zaobišla države koje odbijaju primiti svoje državljane, administracija je počela sklapati sporazume s drugim državama da prihvaćaju deportirane, čak i ako oni nisu njihovi državljani niti govore njihov jezik. U prvoj godini drugog mandata procjenjuje se da je u treće zemlje poslano oko 15.000 ljudi, od čega čak 13.000 u Meksiko.
Uloga trećih zemalja i ograničeni učinci
Ključni akter ove politike je savjetnik Stephen Miller, arhitekt imigracijske agende Bijele kuće. Na internim sastancima on izražava frustraciju jer, unatoč sporazumima s oko dvadesetak država u Africi, Srednjoj Aziji i Latinskoj Americi, stvarni broj deportacija u te zemlje ostaje vrlo nizak.
Prema podacima organizacija Refugees International i Human Rights First, osim Meksika, druge države, poput El Salvadora, Paname, Costa Rice i Uzbekistana, prihvatile su najviše nekoliko stotina ljudi. Zemlje kao što su Eswatini, Gvatemala i Ekvatorijalna Gvineja primile su tek šačicu do nekoliko desetaka migranata, dok je u Ruandu, Južni Sudan i na Kosovo poslano manje od deset osoba.
Diplomatski i pravni otpor
Ovi aranžmani često uključuju političke ili financijske poticaje za države koje pristaju primati strance iz Sjedinjenih Država, a istodobno se suočavaju s brojnim pravnim izazovima i kritikama organizacija za ljudska prava. Povijesno je SAD imao poteškoća s vraćanjem određenih nacionalnosti u matične zemlje, bilo zbog loših diplomatskih odnosa, bilo zbog kaznene prošlosti osoba koje se deportiraju.
Administracija tvrdi da treće zemlje omogućuju uklanjanje migranata s kaznenom prošlošću čije ih matične države ne žele primiti, ali i da takva politika treba djelovati kao odvraćanje za buduće migrante. Ipak, činjenica da je većina sporazuma rezultirala tek simboličnim brojem deportacija pokazuje koliko je teško provesti masovne deportacije u zemlje koje su samim migrantima potpuno nepoznate.
