Afera s ilegalnim otpadom u Lici počela je kao istraga poslovanja nekoliko tvrtki, a prerasla je u jedan od najvećih hrvatskih slučajeva ekološkog kriminala. USKOK sumnja da je organizirana skupina od 2022. preuzimala desetke tisuća tona plastičnog, mješovitog i medicinskog otpada iz Hrvatske i inozemstva, naplaćivala njegovo zbrinjavanje, a zatim ga umjesto propisne obrade zakopavala, prekrivala zemljom i šljunkom ili ostavljala na neuvjetnim površinama u Gospiću, Varaždinu, Benkovcu i drugim mjestima. Početna istraga pokrenuta je protiv deset osoba i četiri tvrtke, a poslije je proširena.
Posebno je alarmantna lokacija bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit u Bilajskoj ulici u Gospiću. Vještačenje koje je po nalogu USKOK-a proveo Geotehnički fakultet utvrdilo je velike količine otpada različitog sastava, uključujući materijal klasificiran kao opasan ili ekotoksičan te povišene koncentracije bakra, cinka, olova i antimona. Tijekom kolovoza i rujna 2026. USKOK je zbog velikog interesa javnosti objavio dodatne nalaze povezane s podzemnim vodama, mikroplastikom i PFAS spojevima.
Josip Šincek – čovjek kojeg USKOK smatra organizatorom
Središnja osoba istrage je poduzetnik Josip Šincek. Prema sumnjama USKOK-a, upravo je on kao stvarni voditelj poslovanja povezanih tvrtki organizirao nabavu i uvoz otpada, njegov prijevoz te odlaganje na lokacijama na kojima za to nije bilo uvjeta ili dozvola.
Model je, prema sumnjama istražitelja, bio financijski vrlo jednostavan: tvrtke koje su se morale riješiti otpada plaćale su njegovo zbrinjavanje, dok bi se trošak drastično smanjio ako se otpad umjesto propisne obrade jednostavno zakopa ili ostavi na zemlji. Razlika je predstavljala zaradu. USKOK navodi da se otpad zakopavao u tlo, zatrpavao zemljom i šljunkom te ostavljao na otvorenim površinama, uključujući prostor kod Gospića.
Monika Šincek – direktorica Tipos Resursa i organizacija poslovanja
Druga ključna osoba je Monika Šincek, Josipova supruga i direktorica tvrtke Tipos Resurs, jedne od središnjih tvrtki u cijeloj priči.
Istražitelji je sumnjiče da je sudjelovala u organizaciji prijevoza te izradi i pribavljanju dokumentacije kojom se prikazivalo kretanje i obrada otpada. Prema dosadašnjim podacima istrage, dokumentacija je bila iznimno važan dio sustava jer je trebala stvoriti privid da otpad prolazi zakoniti postupak oporabe ili prerade.
Ivica Vajdić – operativa na terenu
Dok su Šincekovi, prema sumnjama istražitelja, upravljali poslovnim i organizacijskim dijelom sustava, Ivica Vajdić, direktor Plastruktora, pojavljuje se kao jedan od važnih ljudi na terenu.
USKOK ga povezuje s koordinacijom zatrpavanja i zakapanja otpada te poslovima kojima se otpad skrivao na lokacijama u Gospiću i Benkovcu. U operativnom dijelu istrage pojavljuju se i vozači kamiona te radnici na strojevima koji su, prema sumnjama, prevozili, premještali i zatrpavali materijal.
Franciska Dodić – Izoxeco i dokumentacija
Među javno identificiranim osumnjičenicima je i Franciska Dodić, povezana s tvrtkom Izoxeco, koju je poslovno povezivala s Monikom Šincek.
Istražitelji sumnjaju da je sudjelovala u administrativnom i financijskom dijelu poslovanja te u dokumentiranju kojim se prikrivao stvarni način postupanja s otpadom. Izoxeco se bavio proizvodnjom građevinskih proizvoda, a jedna od linija istrage odnosi se na pokušaj prikazivanja dijela otpada kao materijala namijenjenog preradi i korištenju u građevinarstvu.
Njezin suprug Paško Dodić često se spominje u aferi jer je vlasnik zemljišta s napuštenim kamenolomom kod Benkovca na kojem su završavale velike količine otpada. Njegovu poziciju, međutim, treba odvojiti od statusa njegove supruge: sama činjenica vlasništva i povezanosti ne znači da je u istom procesnom položaju kao osobe protiv kojih USKOK vodi istragu.
Mileta Stevanović i Antonija Bauk – obiteljski i operativni krug
U javno objavljenim podacima o istrazi pojavljuju se i Mileta Stevanović, otac Monike Šincek, te Antonija Bauk, partnerica njezina brata.
Prema medijskim izvještajima temeljenima na istražnom predmetu, Stevanovića se povezuje s nabavom zemlje i šljunka kojima je otpad prekrivan, dok se Bauk povezuje s organizacijom prijevoza ljudi i materijala te drugim operativnim poslovima.
Jerko Kostelac – službenik koji je izdavao dozvole
Afera postaje mnogo ozbiljnija kada iz privatnog sektora prelazi u institucije.
Jerko Kostelac, tadašnji viši savjetnik za zaštitu okoliša u Ličko-senjskoj županiji, uhićen je u lipnju 2025. USKOK ga sumnjiči da je na poticaj Šincekovih omogućio izdavanje dozvola za gospodarenje otpadom tvrtki Tipos Resurs iako za njih nisu bili ispunjeni uvjeti.
Prema sumnjama istražitelja, pri izdavanju prve dozvole 2022. evidentirano je da lokacija odgovara propisanim uvjetima iako se na njoj i okolnom zemljištu već nalazilo najmanje 5.792,34 tone protupravno uskladištenog otpada. Nakon što je Državni inspektorat tijekom 2024. utvrdio nepravilnosti, prva je dozvola ukinuta. Nekoliko mjeseci poslije izdana je nova, koju je inspekcija ponovno osporila.
Upravo je Kostelac jedna od najvažnijih osoba za razumijevanje afere: bez administrativnih odluka sustav ovakvih razmjera teško bi mogao tako dugo izgledati kao legalno poslovanje.
Andrija Mikulić – pitanje državnog nadzora
Još ozbiljniji institucionalni sloj priče povezan je s bivšim glavnim državnim inspektorom Andrijom Mikulićem.
Njegov slučaj nije isti kazneni predmet kao osnovna istraga ilegalnog otpada, ali je s njom povezan tvrdnjama iznesenima u istrazi. Josip Šincek istražiteljima je tvrdio da je Mikulić od njega tražio do 500.000 eura kako bi inspekcija prestala pritiskati njegove tvrtke. Protiv Mikulića je otvoren zaseban korupcijski predmet. Te tvrdnje same po sebi nisu dokaz krivnje i predmet su kaznenog postupka.
Mikulićeva uloga važna je i zbog položaja koji je imao. Državni inspektorat upravo je institucija koja je trebala kontrolirati poštuju li tvrtke dozvole i propise. Istodobno, iz dokumentacije proizlazi da su inspektori tijekom 2024. doista utvrđivali nepravilnosti i tražili ukidanje dozvola. Zato se odgovornost ne može jednostavno svesti na tvrdnju da Inspektorat nije radio ništa – ključno je pitanje zašto ranije kontrole nisu spriječile da količine otpada narastu na desetke tisuća tona i jesu li pojedini dijelovi sustava bili kompromitirani.
Ličko-senjska županija – dozvole koje otvaraju političko pitanje
Kaznena istraga zasad ne znači automatsku kaznenu odgovornost čelnika Ličko-senjske županije. Ali političko i upravljačko pitanje postoji.
Županija je bila tijelo koje je izdavalo dozvole Tipos Resursu, a upravo je njezin službenik Kostelac pod istragom zbog načina na koji su te dozvole izdane. Zbog toga je legitimno pitanje koliko su njegovi nadređeni znali o postupcima, kakav je bio sustav unutarnje kontrole i kako je moguće da se nakon ukidanja jedne problematične dozvole za istu lokaciju nekoliko mjeseci poslije izda nova.
To je prije svega pitanje za tadašnje vodstvo Županije i župana Ernesta Petryja, ali zasad treba razlikovati političku odgovornost za funkcioniranje institucije od kaznene odgovornosti, za koju nema osnove bez konkretnih dokaza ili postupka.
Ministarstvo i država – zašto je sustav reagirao tek kada je šteta već nastala?
Afera Otpad zato nije samo priča o nekoliko poduzetnika koji su, prema sumnjama USKOK-a, pronašli iznimno profitabilan način izbjegavanja troškova zbrinjavanja otpada.
Tisuće kamionskih pošiljki prolazile su državom, dio otpada dolazio je iz drugih članica Europske unije, tvrtke su godinama poslovale, izdavane su dozvole i provođeni inspekcijski nadzori, a otpad se istodobno gomilao.
Prema istražnim podacima koje su objavili mediji, samo je iz Italije između svibnja 2022. i travnja 2024. u Gospić stiglo više od 12.300 tona plastičnog otpada u 576 pošiljki, dok je iz Slovenije stiglo još gotovo 1.500 tona.
Zato političku odgovornost moraju objašnjavati i Ministarstvo zaštite okoliša, Državni inspektorat te lokalna i regionalna tijela koja su imala nadležnosti nad sustavom gospodarenja otpadom. Ne zato što je utvrđeno da su svi ti ljudi sudjelovali u kaznenim djelima – nije – nego zato što se katastrofa ovih razmjera nije dogodila preko noći.
Afera u kojoj tek treba utvrditi konačnu odgovornost
Do rujna 2026. više nije sporno samo to da je otpad u Gospiću bio nepropisno skladišten. Vještačenja provedena za potrebe USKOK-a potvrdila su prisutnost opasnog i ekotoksičnog otpada te onečišćenje koje može predstavljati rizik za okoliš i zdravlje ljudi.
Kaznena jezgra slučaja zasad je jasna: Josip i Monika Šincek te njihov poslovni i operativni krug, uz poseban krak koji vodi prema Jerku Kostelcu i spornim dozvolama. Andrija Mikulić pojavljuje se u zasebnom korupcijskom predmetu povezanom s navodima proizašlima iz šireg slučaja.
No politička priča je šira. Ona se svodi na pitanje kako su desetci tisuća tona otpada mogli godinama prolaziti kroz legalni sustav, završavati na zemlji i pod zemljom te ostati ondje sve dok slučaj nije prerastao u kaznenu istragu nacionalnih razmjera.
Na to pitanje sudovi možda neće dati cijeli odgovor. Dio odgovora morat će dati i institucije koje su trebale spriječiti da do afere uopće dođe.
Napomena: sve osobe obuhvaćene istragama smatraju se nevinima dok im se krivnja ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom.
