Kaja Kallas objavila je da je postignut dogovor u Europskoj uniji o kreditu od čak 90 milijardi eura za Ukrajinu te o novom, već 20. paketu sankcija protiv Rusije. Dok Bruxelles slavi “proboj”, postavlja se pitanje koliko je ova odluka doista racionalna i održiva.
Godinu dana skupe iluzije
Sama najava da će ta sredstva Ukrajini dati “veliki poticaj” otkriva ključni problem: taj iznos realno pokriva tek oko jedne godine funkcioniranja ukrajinske države i vođenja rata. Nakon toga, pred Europom će ponovno stajati isto pitanje – još kredita, još sankcija, još odgađanja ozbiljnog političkog rješenja.
Umjesto traženja strategije koja bi dovela do završetka rata između Rusije i Ukrajine, bruxelleske elite ponovno biraju najjednostavniji, ali i najskuplji put – bacanje novca poreznih obveznika u ratnu crnu rupu. Retorika da će Ukrajina dobiti “što joj treba da zadrži svoje položaje” znači samo jedno: produljivanje sadašnjeg stanja bez ikakve vizije izlaza.
Sankcije bez učinka i ignoriranje uzroka
Istodobno, 20. paket sankcija predstavlja nastavak politike koja već godinama ne daje obećane rezultate. Unatoč sankcijama, Rusija i dalje vodi rat, a teret te politike u velikoj mjeri snosi upravo europsko gospodarstvo, već ozbiljno načeto birokratskim regulacijama i promašenim odlukama Ursule von der Leyen i njezina kruga.
Izjava da će se pomagati Ukrajini “dok Putin ne shvati da njegov rat vodi nikamo” zvuči djetinjasto u svojoj jednostavnosti. Rat neće stati zbog još jedne runde sankcija niti zbog još jedne kreditne tranše. Bez ozbiljnih pregovora, priznanja realnosti na terenu i pritiska na obje strane da traže političko rješenje, Europa samo skuplje kupuje još jednu godinu rata.
Umjesto odgovorne strategije, Bruxelles opet bira skupu simboliku i kratkoročne poruke za javnost, dok se stvarni uzroci sukoba i dugoročne posljedice po europske građane guraju pod tepih.
