Na četvrtu vazmenu nedjelju čita se odlomak iz Evanđelja po Ivanu (Iv 10, 1-10) u kojem Isus govori: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ U prispodobi o ovčinjaku razlikuje one koji ulaze kriomice, preskačući ogradu, od pastira koji ulazi na vrata. Ovce prepoznaju glas pravoga pastira, on svaku zove po imenu i vodi je na dobru pašu.
Slika pastira i opomena lošim vođama
Ovaj Isusov govor nadovezuje se na ozdravljenje čovjeka slijepa od rođenja, što je izazvalo raspravu s farizejima. Njima je bila poznata i oštra poruka proroka Ezekiela protiv loših pastira Izraela koji napasaju sami sebe, zanemaruju nemoćne, bolesne i zalutale. Bog preko proroka najavljuje da će sam potražiti svoje ovce i sam ih pasti. Isus u tom duhu upozorava na kradljivce kojima nije stalo do ovaca, nego do koristi koju od njih mogu imati.
Slika pastira i ovaca klasično opisuje odnos Crkve i naroda. Dobar pastir poznaje potrebe stada, ali i svake pojedine ovce. Naglašava se misao da Bog ne gleda ljude u masi, nego svakoga osobno – „Bog zna brojati samo do jedan“. Utjeha vjernika jest u tome da je prepoznao Božji glas u brizi dobrog pastira.
Život u izobilju i odgovornost pastira
Isus se predstavlja kao dobri pastir koji je došao da ovce „život imaju, i to u izobilju“. Taj život znači odnose utemeljene na povezanosti s njim, povjerenju i otvorenosti, bez otimanja, u zajedništvu i međusobnom darivanju. Čovjek, poput ovce koja živi od paše, živi od istine i od iskustva da je voljen od Boga, koji mu daje smisao i pokazuje putove prema dobru.
Govor o dobrim i lošim pastirima odnosi se ponajprije na svećenike, ali i na sve druge vođe, roditelje i skrbnike. Onaj tko brine o drugima treba imati osjetljivo srce za njihove potrebe, tražiti njihovu dobrobit i ne ići na njihovu štetu, pa ni po cijenu vlastitog života. Isusov život i smrt prikazani su kao mjerilo dobrog pastira: autoritet se stječe dobrotom, brižnošću i autentičnim životom, a ne samom pozicijom moći.
Ističe se da je današnje vrijeme izazovno za pastire te da se često čini kako je lakše uočiti loše nego dobre. Postavlja se pitanje imaju li vjernici brižno srce za svoje pastire te jesu li svjesni njihove ljudske slabosti i potrebe za molitvom, razumijevanjem i blizinom zajednice.
