– Hvala vam na podršci, napisao nam je Baja i u potresnom tonu natuknuo misli nad kojima se valja zamisliti.
– Ja sam Baja – Mile Bajić, Baja. I ne prodajem se. Zemlja krvavih gaća ne ide na bubanj. Potomak sam graničara, krajišnika koji su u vrijeme Vojne krajine čuvali granice Austro-Ugarske od Osmanlija. Četiri stoljeća moji su preci stajali na vjetrometini povijesti, od Sinja do Županje, po Banovini, u Slavoniji i Sinjskoj krajini. Mnogi od njih ostali su po rovovima i pustošima bez imena, samo s križem i godinom na grobu – godinom koja je često starija od samih SAD-a.
Danas, u ovom našem “modernom” vremenu, priča je opet ista. Sam sam, kao David protiv Golijata. Samo što današnji Golijat nije s mačem i štitom, nego s odvjetnicima, kapitalom i tzv. umjetnom inteligencijom. Kako sam rekao i ponavljam: sačuvali smo Carstvo, Hrvate, Slovence, Austrijance… od Turaka, sačuvat ćemo ga i od AI osvajača s Andabakom na čelu. Povijest sve pamti.
Zemlja = krvave gaće
Zemlju na kojoj stojim moji su preci dobili ne zato što su bili pametniji, bogatiji ili bliži dvoru, nego zato što su nosili ono što se u našem narodu zove krvave gaće. Za vrijeme Austro-Ugarske zemlja je darivana u zamjenu za vojnu službu – po činu, po statusu u vojnim redovima, po broju rana i poginule braće. To je bila valuta: krv, znoj, životi. Zato za mene vrijedi jednostavno pravilo:
Zemlja = krvave gaće.
Mukom i njihovim životima stjecano – tko sam ja da to prodam? I tko bih bio da prodam? NE DAM. To nije fraza, to je zavjet. Ja sam 2002. godine u Koprivnici prisegnuo da ću ovu državu i ovu zemlju braniti i čuvati. Tada nisam ni slutio da će doći dan kad ću morati braniti ne granicu na karti, nego grobove svojih predaka, da mogu počivati u miru, kako im piše na pločama. A ti grobovi, ponavljam, stariji su od nekih današnjih “velesila”.
Moji preci čuvali su ovu zemlju od Turaka oko 400 godina. Mnogi od njih platili su glavom. Neki kažu: da njih nije bilo, Carstvo bi palo, a džamije bi danas bile i u Austriji i u Sloveniji. Povjesničari navode da su graničari imali takve gubitke da bi, da nisu ratovali, danas u Hrvatskoj živjelo upola manje ljudi nego danas u Francuskoj. Tolika je bila ta žrtva. Toliko se ginulo.
Tko su bili graničari – i zašto je djedovina svetinja
Graničari, ili krajišnici, bili su stanovnici Vojne krajine, posebnog obrambenog pojasa Austrijskog Carstva. Austrija je na opustošena područja uz granicu naseljavala Hrvate, Srbe, Vlahe i bjegunce iz krajeva pod turskom vlašću – iz Bosne, Srbije – kako bi stvorila stalni živi štit protiv Osmanlija.
Umjesto plaće u novcu dobivali su zemlju. Svaka obitelj imala je svoj posjed koji je mogla obrađivati. Nisu bili kmetovi, nisu imali feudalca nad sobom. Odgovarali su izravno caru i vojnim zapovjednicima. Imali su pravo na ispašu, drvo iz šuma, oslobođenje od nekih poreza. Na papiru – povlastice. U stvarnosti – jedna dužnost: trajna vojna obveza.
Svaki muškarac od 16. do 60. godine morao je biti spreman za rat. Čuvali su granicu, stajali po čardacima, a kasnije ginuli za interese Beča diljem Europe. Oni su doslovno bili prva i zadnja crta obrane. Zato, kad govorimo o izrazu “krvave gaće”, ne govorimo o metafori za težak posao. Govorimo o ljudima koji su danima i tjednima hodali, jahali i krvarili, s ranama koje se nisu stizale ni previti.
U ovom materijalnom svijetu, gdje se sve mjeri novcem i profitom, rijetkost je razmišljati o onome što je teškom mukom stvarano i poštovati to. Kapitalist misli: reci svoju cijenu i to je to. Nažalost, mnogi pristaju. I to je njihov izbor. Ali zaboraviti na korijene, na djedove i bake, na roditelje, na žrtvu u svakoj grudi zemlje – to je već izdaja. Nekad je ponuda da prodaš djedovinu bila najveća uvreda, kao da si prodao vlastitu krv.
Djedovina je bila svetinja. Za mene to još jest.
Netko mi je napisao: “Treba imati obraz, osvjetlati i svoj i obraz svojih predaka, svoje obitelji. Korijeni nisu samo naša prošlost, to su naši geni, naša baština.” I ja to potpisujem. Graničari su dokaz opstanka i hrvatske državnosti. Da njih nije bilo, da nisu ginuli kao topovsko meso na rubu Carstva, danas bi slika Europe bila drukčija – i to ne malo.
Ja zato danas kažem: hvala na podršci Freedom.hr, ali prodaja nije opcija. Ne mogu prodati, mogu samo predati na korištenje sljedećoj generaciji, pa ona onoj iza sebe. Jer zemlja koju su moji dobili za vojnu službu nije nekretnina, ona je oporuka. I zato, kad me pitaju: “Pa koliko tražiš?”, moj odgovor je jednostavan: ja se ne prodajem. Zemlja krvavih gaća ne ide na bubanj.
