Napisao i snimio: Igor Stažić
Romeo Ibrišević, umjetnički fotograf iz Ruda, poput je otkačenog profesora s rascvjetanih livada, žuborećih potoka, mirišljavih pašnjaka i predivnih proplanaka… U 15 godina izvukao je najmanje 4500 tona stare krame.
On je bio, jest i bit će posve drukčiji. Za neke Romeo Ibrišević "juni svoje" dangubi i odrađuje bespotrebno tuđe poslove uklanjajući staru kramu iz šuma, parkova prirode, mora, rijeka…, no njega to nimalo ne smeta. Radi sve po svome i čini mnogo, a o tom vrijednom poduhvatu gotovo i ne govori. Teško ćete iz njega izvući koju rečenicu o tome, ali zato već 15 godina neumorno, i iz najzabitijih mjesta, izvlači ljudski nemar i sramotu.
Prije koji dan, uz samu hrvatsko-slovensku granicu, na Žumberku, nazočili smo njegovu 15.867. i 15.868. izvlačenju autoolupina, koje su štetočine davnih dana ostavile u dubokoj šumi misleći da su dobro uklonile tragove bezobrazluka. I tko zna bi li uspio da ga nisu barem rijetki podržali u grandioznoj ambiciji da svijet oko nas ne bude tako prljav. Renault Hrvatska najsvjetliji je takav primjer, jer usprkos nesmiljenoj borbi za što više prodanih automobila, jurnjavi za profitom i poslovnim rezultatima, našli su se osviješteni ljudi koji već više od desetljeća drže ljestve Romeu.
I nije u šoldima sve i nije bitno je li se o tome pričalo na špici, na televiziji, u novinama… Dobro je da se i to dogodi, ali netko doista vidi to što Romeo radi. Njegov je život poseban, a on osebujan.
Sjećam ga se još iz Vjesnika, od prije trideset i nešto više godina, kad su nas urednici kao novinare pripravnike poslali na prvi zajednički zadatak. Zapalo nas je izvještavati o požaru koji je poharao istočne obronke Medvednice. U našoj su blizini plameni jezici lizali i spaljivali vegetaciju, dimilo se kao u plinskoj komori, a Romeo se, usprkos mojim vapajima, približavao žarištu. U nevjerici sam ga gledao kako se penje na drvo čija se krošnja uzdizala iznad dima i pitao ga:
– Što će ti to, Romeo?
Uzvratio je:
– Zbog dobre slike i opomene svima onima koji su nepažljivi prema prirodi.
– To moram snimiti i pokazati kako je priroda fragilna, kako je dovoljan samo jedan nesmotren potez da ostanemo bez svega, bez zraka, kisika, bez svih tih ljepota…
Kao da ga je ljubav prema uresima prirode davno odredila. U skladu s iskustvom s istočne strane Medvednice, od prije tri i više desetljeća, Romeo živi svoj beskompromisan život, ne podliježući bizarnostima, jurnjavi za stjecanjem sve više i više bespotrebnih stvari i ne jadikujući svakodnevno. On je stamenog stava da nema mira dok je ijedna jedina olupina, odbačeni štednjak ili perilica rublja ruglo u biserima hrvatske prirode.
Kad biste samo znali koliko ih je i koliko toga još ima posvuda, pa i po nacionalnim parkovima i parkovima prirode, došlo bi vam da iskočite iz kože, da povučete za uši sve te neodgovorne nakaze koji smeće bacaju pred tuđa dvorišta. I još gore, u navodno nedirnutu prirodu. I ne samo njih, već i sve one koji takav bezobrazluk podržavaju, koji ne čine ništa, a plaćeni su za to što Romeo iz hobija radi.
Sa "Zelenkom" je danas Romeu mnogo jednostavnije i lakše, jer jednostavnija izvlačenja uspješno odrađuje i sam svojim dvolitarskim dizelašem Kadjarom, opremljenim vitlom, kojemu je od milja nadjenuo simbolično ime. Nerijetko mu u takvim pothvatima nitko ne treba, no sve je više onih koji mu žele priskočiti u pomoć. I to oni obični, skromni i normalni ljudi, koji rade za 4000 kuna mjesečno i kojima nije teško "ubiti subotu ili nedjelju" zbog rijetko uzvišenog čina.
Najzahvalniji pomagači posljednjih su mu godina hrvatski poštari, koji ne samo da mu dojave gdje je "odbačeno plehovinje", već zajedno s njime kreću u akciju. I tako su se prije koji dan njih tridesetak, ponajviše na prepoznatljivim, nepoderivim APN mopedima, poznatijima pod nadimkom "koza", uspentrali od Samobora pa sve do Svete Gere i obližnje šume. Družina je, poput najbolje orkestriranih glazbenika, izvukla mačete, sjekire i pile. Upregnuli su i jaki traktor i potezima Sandokana krčili gustu šumu – sve kako bi došli do dviju odbačenih Zastava 750, koje je upravo poštarsko oko sokolovo detektiralo.
A bilo je tamo i odbačenih EI Niš i RIZ televizora, Gorenje štednjaka, plastičnih kanti petlitarskog INA Delta 5 ulja, ali i onoga Optima Modriča…
I to je Romeovim suradnicima i najvažniji zadatak – otkriti, dojaviti, a po potrebi i pomoći u izvlačenju. Neki drugi su vičniji onoj znanoj iz potjernice za Antom Gotovinom: "identificirati, locirati, uhititi i transferirati". Ma ne radi Romeo zapravo ništa drugo. I njemu su te četiri riječi u fokusu kad kreće u lov, ali on ne juri ljude i generale, nego je u neumornoj potrazi za starom kramom, plastikom i drugim po prirodu razornim predmetima i materijalima.
Tako je i prije koji dan planirao do Mljeta, da vidi što tamo treba, a usput i da nam najšumovitiji hrvatski otok uslika za putopis. I nikako da mu odgovore kad da dođe, a rokovi nas stišću. Ideja je već u ovom broju Starta objaviti otok Mljet, posjetiti zabiti za koje samo otočani znaju i vidjeti ima li još koja nova Renaultova Četvorka, koje tamo jako vole. Voze ih i pola stoljeća, no nerijetko zaglave u kakvom ponoru ili prekrasnom morskom plavetnilu.
– Ma hoćete li mi dati tu dozvolu? – preklinjao ih je Romeo.
S druge strane "telefonske žice" čuo se umirujući glas kako s time nema problema i kako samo čekaju da mu osiguraju dva-tri noćenja u jedinom tamošnjem hotelu, Odiseju.
– Ali, gospođo, ja tamo moram odmah, a imam vreću za spavanje i ne treba mi nikakav hotel – uzrujano je govorio Romeo.
I bio je ljut, jer koliko god se ljudi trudili oko njega da mu ugode i olakšaju život, on pred očima ima samo jedan cilj. Sjeo je već sutradan za upravljač Zelenka, parkirao ga u Pločama te se s ruksakom (foto-torbom), par neophodnih stvari i vrećom za spavanje ukrcao na trajekt. Hotel Odisej zamijenio je čuvenom špiljom Odisej, a strop hotela zvjezdanim svodom iznad Mljeta, gdje se Veliki i Mali Medvjed, kao i Mliječni put, čine kao da su na dohvat ruke.
I tako, iz dana u dan, Romeo Ibrišević dokazuje kako jedan običan mali čovjek može učiniti mnogo. Barem kad je riječ o uklanjanju otpada iz prirode, učinio je više od države. Romeo je velik i, koliko god to nama bilo neobično, to ga ne pogađa previše. Umjetnički fotograf koji je počeo u gradskoj rubrici Vjesnika prevalio je dugačak put, no jedna je dionica uvijek bila konstantna – briga za okoliš.
Dobričina iz Ruda, ponad Samobora i na obroncima Žumberka, uspio je ukloniti s rascvjetanih livada, žuborećih potoka, mirišljavih pašnjaka i predivnih proplanaka… u 15 godina najmanje 4500 tona zahrđalog željeza i tko zna koliko plastike, stakla…
Romeo Ibrišević fenomen je. Dokazao je kako pojedinac može pobijediti sustav. Poput otkačenog profesora, neumornog mrava, savjesnog ekologa i zaigranog djeteta krenuo je u akciju koju društvo godinama nije prepoznavalo. Kad bi zalupio vrata redakcije i obavio obiteljske obveze, izljubio bi svoje troje djece i suprugu te krenuo u omiljenu mu akciju.
Danas se i Renault, svjetska multinacionalka, ponosi Romeovim projektom, nazivajući se društveno odgovornom tvrtkom upravo zbog akcije koju tako brižno njeguju godinama. Kako zapravo život može imati potpuni smisao. Kako nije sve u prodanim primjercima i profitima.
Akcija Renaulta i Romea "Očistimo Hrvatsku od olupina" proglašena je najboljim komunikacijskim projektom koji je Renault realizirao 2007. u cijelom svijetu. Godine 2005. nagrađena je Velebitskom degenijom kao najbolji novinarski rad o zaštiti okoliša u Hrvatskoj. S livada, potoka, pašnjaka, iz rijeka i mora izvukao je najmanje 18.000 tona čelika i drugog otpada. I ne samo to – ljudski nemar i neodgovornost zabilježio je kamerom, neupitnim svjedokom vremena u kojemu živimo.
Romeo je majstor fotografije kojemu prljavština smeta, a ponajviše ona koja nas okružuje.
Otako mu se, uz Renault, pridružila i Hrvatska pošta – zapravo, lokalni samoborski poštari – priča je dobila i dodatnu dimenziju. Uprava, sindikalisti i Romeo postali su škvadra koja naprosto generira nova izvlačenja olupina. Dakako, to ne podrazumijeva samo rad. Nakon dobro obavljena posla slijedi fešta i nikome nije teško što je radio i nakon radnog vremena.
Ovo je nenaplativo, a užitak neopisiv. Pokazala je to i složna družina proljetos na Žumberku. Nakon obavljena posla čekali su ih ključevi župnog ureda i gospodarskih prostorija, ne i crkve Rođenja svetog Ivana Krstitelja u Grabru. Ostavio ih je Mile Vranešić, protojerej-stavrofor, domaći župnik, i otišao svojim poslom. Da nije imao obveza sa župljanima, čiji su se preci uskoci doselili na Žumberak 1531., vjerojatno bi se i on zajedno s Romeovom družinom zabavljao do duboko u noć.
