Kada Andrej Plenković smireno poručuje da “Snježna kraljica ostaje brend Zagreba i Hrvatske”, zapravo brani sustav koji mu savršeno odgovara. Sustav u kojem se ne natječu najbolji, nego najpovezaniji. I u kojem svaki novi skandal u sportu izgleda kao još jedno ogledalo HDZ-a, ali i lokalnih partnera poput platforme Možemo!. Upravo je on izjavio jednom kako je “Snježna kraljica” naš brend. Naprosto nevjerojatno kako je njegova rečenica bila vizionarska i kako ga je poput bumeranga udarila.
Dok javnost gleda medalje i uspjehe, pravi posao odavno se odvija iza kulisa. Skijanje, judo, odbojka, sad i šah – različiti sportovi, isti rukopis. Ne istražuju se loši rezultati, nego nestali novac, mutne funkcije i umreženi utjecaj. Tamo gdje prestaje sport i počinje politika.
HDZ-ov rukopis: sport kao plijen sustava
U ovakvom sustavu nimalo ne čudi da najveći utjecaj ima Hrvatska demokratska zajednica. Nema gotovo nijednog važnog sportskog saveza bez HDZ-ova kadra na vrhu. To nije slučajan niz, to je model. A danas ga vidimo do apsurda razgolićenog – krade se i u šahu, sportu koji bi trebao biti simbol čiste, logične igre.
Ove afere nisu iznimka, one su HDZ-ovo ogledalo. Rukopis političke organizacije koja je godinama pretvarala sport u prikladan kanal za izvlačenje javnog novca, ovaj put pod okriljem zakona i propisa koje sama piše. Svako malo iskoči novi Pavlek, pa Beroš, Tolušić, Horvat, Žalac – sport je samo vrh piramide na kojem se najbolje vidi taj monstruozni obrazac.
Sport kod nas nije tržište, nego raspodjela. Javni novac kroz proračun, gradove, županije, krovne organizacije i javna poduzeća ulazi u sustav, a ključ je uvijek isti: tko kontrolira pristup novcu, kontrolira sport. Zato ne pobjeđuju najbolji. Pobjeđuju oni koji imaju ključ od blagajne.
Od HDZ-a do Možemo: isti obrazac, drugi dresovi
Sličan model danas vidimo i u Zagrebu pod platformom Možemo!. Oni su preuzeli kontrolu nad brojnim gradskim sportskim savezima, često na isti način na koji je to HDZ radio godinama na nacionalnoj razini. Tamo gdje nema njihovih ljudi, nema ni proračunskog novca. Umjesto da razbiju klijentelistički sustav, samo su promijenili boju dresova.
Nogomet je već dugo najbolji primjer kako to funkcionira u praksi. Delegati, ti mali nadzornici sustava na terenu, uglavnom dolaze iz istog miljea – policije, vojske, sigurnosnog aparata. To su strukture navikle na naredbu, ne na propitivanje. Tamo je važno održati liniju, ne tražiti odgovornost. Tko se uklopi, ide naprijed. Tko iskače, ispada iz igre.
Sport je tako postao savršena infrastruktura za raspodjelu novca, utjecaja i pozicija. Funkcije nisu važne zbog igre, nego zbog pristupa. Zato danas, kad Plenković brani Snježnu kraljicu kao “brend”, zapravo brani sustav iz kojeg HDZ crpi moć. A u Zagrebu Možemo! radi isto, samo s drugim kadrovima i istom logikom: naši dobivaju, ostali čekaju ili nestaju.
U hrvatskom sportu ne pobjeđuju najbolji. Pobjeđuju podobni. I dok je tako, afere neće biti iznimka, nego znak da sustav radi točno onako kako je zamišljen. U tom okviru nije nimalo čudno da najveći utjecaj ima Hrvatska demokratska zajednica. Ne zato što formalno kontrolira svaki savez, nego zato što je najjača ondje gdje se ključne raspodjele odvijaju – u lokalnim zajednicama, županijama, javnim poduzećima. HDZ je godinama gradio mrežu upravo za ovakve sustave, pa je iluzorno očekivati da će sport ostati izvan toga. Slično je i s Možemo u Zagrebu.
Najveća zabluda je da je sport cilj sam po sebi. U hrvatskoj stvarnosti sport je infrastruktura. Kroz njega se raspoređuju novac, utjecaj i pozicije. Funkcije nisu važne zbog igre, medalja ni klinaca u dvoranama. Važne su zbog pristupa. Dok god je pristup važniji od rezultata, afere neće biti iznimka, nego dokaz da sustav – nažalost – radi točno onako kako je zamišljen.
